Thursday, December 30, 2010

Dragi Deda Mraze...

Ivana (7 godina): Dragi Deda Mraze, želim bicikl za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (17 godina): Dragi Deda Mraze, želim bicikl dečka, nekog od onih mojih smotanih, za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (18 godina): Dragi Deda Mraze, želim dečka, nekog od onih mojih smotanih, za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (19 godina): Dragi Deda Mraze, želim dečka za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice....Ma da si ti živ i zdrav!

Thursday, December 23, 2010

Shvataš? Prekasno. I gde je tu smisao?

Ponovo sam počela da razmišljam o smislu.
Naravno što više razmišljam sve ima sve manjeg smisla.
Po prvi put u životu imam svoj ključ.
Da, bre, imam dvadeset godina. I da, bre, nikad svoj kluč u životu imala nisam. Pa... Možda jesam ključ onog lanca svoje bicikle. Dok mi i njega moji nisu uzeli sa sve lancem kako bi time zaključavali kapiju. I ne znam zašto uvek kažem moji, kad se misli samo na moju majku. Lanac je naravno na kiši zardjao, a kapija tako ostala trajno zaključana. Imamo dve kapije, srećom. I tako ja ostadoh bez jednog jedinog svog ključa. Mozgovi... Ženski. Kako vreme prolazi sve više se primećuje nedostatak muškarca u ovoj kući.
Ključ od kuće? Šta će ti? Pa uvek je neko kod kuće. Nije ti potreban.
Selgnula bih ramenima, prihvatajući i shvatajući poentu mojih.
I dalje je neko uvek kod kuće.
Vera.
Kao i uvek.
Pre oko godinu dana zvonila sam i zvonila.
Najzad mi je majka otvorila vrata.
Ajde bre, gde ste do sad?
Pa ja sam mislila Vera će.
I pošla je ona. Ali...
Prelom kuka, par meseci kasnije kao posledica gangrena, nepokretnost... I kjuč koji sada, od pre neki dan zvecka u mom džepu.
Da, tek od pre neki dan. Nakon što sam se veče pre toga smrzavala pred vratima čekajući je da dodje kući. Nakon svega. Shvatila je najzad. Sada kad iako uvek nekog ima kod kuće nema uvek ko da mi otvori.
Otključavala sam vrata po prvi put svojim ključem, puštajući kuče da udje prvo.
Radosno je utrčalo unutra.
A ja?
Istina je da skoro nisam osetila veću želju da pobegnem iz iste.
Ne mogu više!

Sunday, December 19, 2010

Pfff... Velika stvar!

Brzo mi prolaze dani. I tako nailaze neki novi dani s kojima ponovo ne znam šta ću. Još manje šta ću sa sobom tih dana. A tek šta ću sa drugima. Jer me nekako svi nerviraju.
Neke sitnice me vade s vremena na vreme, ali samo na kratko.
Ustajem jednog jutra, dižem roletnu i vidim kako se ulica beli u nedogled. Sneg! Ne da me je oraspoložio. Kao malo dete sam se obradovala.
Ali me ponovo neke druge sitnice iznerviraju i vrate na početak.
I ponovo čekam neke treće sitnice koje bi me povadile.
Da li me to čini jadnom?

Tuesday, December 7, 2010

Kako se poruše sni a isto smo sanjali...

Sasvim neprimetno umireš. Umireš po drugi put. Ne znam kad me je više bolelo. Onda, pre osam godina, kada sam stajala sa grumenom zemlje u rukama, stežući ga čvrsto i ispuštajući najzad medju prstima ono što je od njega ostalo kad su me nečije ruke naglo povukle unazad, sklonivši me sa te hladnoće. Ili sada. Sada kada osećam da umireš ponovo. Ovoga puta u meni. Svaka naša uspomena, tvoja i moja, padajući u zaborav ostavlja za sobom prazninu koja se ubrzo ispunjava bolom. Uspomena mi već nestaje. A bol? Ne znam gde ću više s njim!
Suze me preplavljuju dok najzad ne skliznuše niz obraze.
Tata, nadam se da ćeš mi oprostiti. Ja ne mogu. Ali ja sam uvek i bila stroža prema sebi nego što si ti bio.

Tuesday, November 30, 2010

Brzo mi prolazi vreme. Nervoznim korakom. Jesmo li sretniji? Jesmo pametniji?

-Kao da sam sto godina ovde., rekao je.
-Jao, znam. I ja sam se skroz navikla.
I zaista jesam. Brzo mi prodjoše ova prva dva meseca studentskog života. Stigla sam da se opustim i da se sprijateljim sa nekolicinom ljudi, i da su mi neverovatno dragi već, i da kisnem s njima, i da se guram pod kišobran s njima, i da se smejem s njima. Da se smejem. A ostalih 60ak osoba? Pa na njihov račun se nekolicina dragih mi ljudi i ja sprdamo. Ali ti ljudi svojim ponašanjem stvarno mole na tako nešto, inače mi ne bismo. :)
-Jel će učiš biologiju za sutra?
-Ne znam ima li svrhe. To je trebalo da počnemo da učimo još pre dve, tri nedelje ako smo ozbiljno mislili.
-Što bre?, zbunila se.
-Pa tako rade "kul" deca na ovom fakultetu.
-Da, bre, da, bre!, smejala se, A od vikenda bismo mogli da počnemo za drugi semestar da učimo.
-Pa red bi bio, dosta smo se zajebavali., nasmejah se.
To je naš najučestaliji razgovor.
-Jel si uradila ovaj i ovaj zadatak?
-A šta planiraš da daješ u januaru?
-Jao, mnogo teško, mnogo teško, mnogo ima da se uči, lele...
-A kako ti ide spremanje kolokvijuma?
To su najučestaliji razgovori ostalih ljudi.
Kad smo već kod toga, prodje i prvi kolokvijum. Opšta hemija sa stehiometrijom.
-Stavi sat na sredinu, da mogu i ja bacim pogled s vremena na vreme., zamolih koleginicu koja je sedela do mene.
Sat koji je do tada ležao na stolu licem nagore, bliže njoj, samo je okrenula tako da ja gledam u njegovu poledjinu.
Ma sve si mi ga nakrivila.
Ali i na to sam navikla već.
E da, zadovoljna sam kako sam uradila, ali čekamo do iduće nedelje rezultate.
Navikoh se na ulice i sokake kojima sada prolazim svakodnevno idući ka fakultetu i vraćajući se kući.
Navikoh se i na peciva i navukoh se na krofne koje u pauzama kupujem.
Navikoh se da u pauzama visim i u čitaonici, toliko sam se navikla i opustila da osim što učim, tamo pišem i neke svoje pričice, a nekad i samo gledam u plafon.
Plafon? Pa kao da ga poznajem već sto godina.

Saturday, November 20, 2010

Prolazim kroz krizu identiteta

Nisam kul. To znam. Nikad nisam ni bila. E sad, oduvek sam mislila da sam štreber. I bilo je lepo znati ko sam. Medjutim upisavši fakultet videh kako ustvari štreberi izgledaju. Kako se ponašaju. Kako razmišljaju. I sada? Sada ne znam ko sam.

Monday, November 15, 2010

Možda nije dovoljno živeti?

Možda nije dovoljno vidjati nekog svakog dana da bi bili prijatelji?
Možda je dovoljno vidjati nekog i jednom u par dana, nedelja, meseci i biti prijatelj?
Možda nije dovoljno vidjati nekog svakog dana da bi bio zaljubljen?
Šta ti radi nova simpatija?
Ništa, mama. Baš ništa!
Možda je dovoljno vidjati nekog jednom u ko zna koliko i biti zaljubljen?
Možda nije dovoljno reći ovo je poslednja pesma o njemu?
Možda nije dovoljno reći?
Možda je nekad dovoljno samo ćutati?
Mogu li ja večeras samo da ćutim? I možda sanjam?
Možda nije dovoljno sanjati da bi znao živeti?
Povlačim jedan za drugim dim cigarete. I? Ne osećam ništa. Shvatam-sanjam. Moj mozak ne može da mi pruži onaj originalni trip jer nikad nije iskusio zadati trip.
Jebote, Ivana, pojma ti nemaš!

Thursday, November 11, 2010

Mešam gradivo...

Počela sam da noću sanjam zadatke, formule, jednačine hemijskih reakcija...
A za vreme časova? Za vreme časova slušam o hemijskim vezama, a razmišljam o nekim drugim vezama. I zamišljam njega, kao od majke rodjenog. Ona anatomija loše utiče na mene, šta ću?! Mada i to je sve hemija. A onda razmišljam, a sat? Da li bi mu ostao sat na ruci?
Pomešaše mi se oni noćni snovi i misli sa ovim dnevnim. A tek hemija sa anatomijom, skroz!
A ja bih samo da se pomešam sa njim. Jer slično se u sličnom rastvara, kaže hemija. A i anatomija nema ništa protiv.

Sunday, October 31, 2010

Sačekam lepo dva, dva i pet, a ne kao skitara neka u pet do tri da krećem kući

Halo?
Gde si?
Evo još malo pa sam kući, mama.
Kol'ko malo?
Pa dvadesetak minuta...
Ne može, odmah da si došla, prošlo je pola tri, ja ne mogu više da te čekam.
Evooo...
Oko pola sata kasnije:
Gde si ti do sad? Prošlo i tri!
Ja koliko znam prošlo je tek dva.


Ali ova prejebotina je ipak izvodljiva samo jednom godišnje!

Thursday, October 28, 2010

Plen ili lovac?

Svejedno. Sa njim mi je svejedno.
Znam da hoda iza mene. Osim što to znam, ja to i osećam.
Ja ću ići veoma, veoma polako a ti pusti korak i stigni me.
Zar nisam savršeni plen. Ne samo što se ne otimam, nego želim da se potpuno prepustim.
Ali... Dobri dečaci se izgleda ne igraju tako?
Dobri dečaci čekaju na jebenim raskrsnicama po pola sata!
A da upadnem u neku rupu (sva sreća ima ih na svakom koraku jer se nešto kao radi) pa da te čekam u toj rupi dok ne stigneš i spasiš damu u nevolji?
Ali s obzirom na moje sposobnosti nešto više mi se smešio neki višestruki prelom nego da to izvedem kako treba. A i previše je to truda za jedan plen!
Ali da me sav taj trud zapravo ne čini lovcem?
Plen koji želi da bude ulovljen zar nije samo mamac jednog lovca?
Ko bi ga znao?
Medjutim ne mogavši da izbijem tu misao iz glave reših da ipak izmenim taktiku.
Ja ću da skrenem s puta, taman završim nešto od obaveza koje imam, nešto sitno, kratko. Znam, znam da će onda ne samo da me stigne nego i prestigne. Ali nije bitno. Vratiću se na taj isti put i sustići ga. Lakše mi je da ja njega lovim nego da čekam da budem ulovljena.
Medjutim dobri dečaci se izgleda ne igraju ni tako.
Dobre dečake usput saberu drugari, šta li već?
I tako, svejedno mi je bila ja plen ili lovac s njim uvek nekako ostanem praznih ruku.
Pa da, kad razvijam sve svoje taktike glupe, umesto da se lepo okrenem i stojim dok me ne stigne.
Pa šta ja znam? Možda se dobri dečaci baš tako i igraju?
Istina, ne umem s njim, ali to ne znači da ne mogu da pokušavam iznova i iznova.

Friday, October 22, 2010

Ništa ja ne znam...

Prošlost:
Moja poslednja veza u svega nekoliko rečenica. Kurac se nema da se ima, kurac se ima da se podeli sa svima! Njegovo vidjenje veza uopšte, a i života uopšte. Nisam rekla da je široko vidjenje. Zapakuj ti to nazad, dečko, nisam kupac. Nisam volela da delim svoje igračke sa drugim devojčicama ni kad sam bila baš mala a kamoli sad.
Sadašnjost:
A ja sam se zaljubila. Da, posle par godina sigurno, onako istinski. Upoznala sam nekog. Nekog dobrog, možda i previše dobrog. Problem je samo što ja i ne umem da se igram sa dobrim dečacima. Nikad nisam ni imala priliku da naučim.
Budućnost...?

Saturday, October 16, 2010

Život kao brucoša


Hm... Ne znam kako da naslovim ovaj tekst? Smisliću usput već. Naslov? Šta je to naspram onoga što imam da kažem? A ispričaću vam kako su protekle prve dve nedelje mog studentskog života. Jeste.
Još jedan novi početak. Početak studentskog perioda mog života. Sve je počelo "svečanom" dodelom indeksa 1. oktobra. A onda je počeo nesvečani deo studiranja. Koji će traaajati. I namerno sam sačekala da prodju dve nedelje, pa da sumiram prve utiske. Jer nije mi bila dovoljna ona prva nedelja, realno. Kad sudim već, o nečemu trenutno veoma bitnom u mom životu, onda ću da sudim kako treba. Da malo duže razmatram činjenice. Činjenice? Pa prve nedelje sam bila dosta pogubljena. Predavanja imamo svi zajedno, mala nam je grupa, a amfiteatar veliki, ima i više nego dovoljno mesta. Mada mogu vam reći, neudubno ono, mnogo, deluje onako ne znam ni sama kako, verovatno akademski, ali je neudobno, samo tako. Kako smo svi zajedno na predavanjima, društvo dakle svo tu, uvek u istom amfiteatru, uvek u isto vreme, od 15h, i onda se tu snalazim prilično lako. Kad već dokačih temu društvo, ima nas iz gimnazije dosta, za sad se najviše držim njih, poznati ljudi, šta znam, tako to uvek biva, u početku makar se uvek držiš onih koji su ti poznati, vremenom ti i ostali ljudi postanu poznati i onda od svih tih ljudi profiltriraš one koji valjaju i sa njima se družiš. E vežbe? Vežbe su već nešto drugo. Svaka je na različitom delu fakulteta. Pod tim sam podrazumevala ono da sam pogubljena. Dok sam pokapirala gde je koja laboratorija, s kim sam u grupi, ko se kako zove, pa raspored vežbi dok sam popamtila, uf. pa onda pauze izmedju vežbi i predavanja, za ove duže dodjem kući, jer sam na 10 minuta maksimum od fakulteta, a za kraće ili neke srednje kad me mrzi visimo u klubu, pijemo kafe, čajeve, doručkujemo...
Što se tiče samih predavanja i vežbi... Šta da vam kažem? Neka su manje nezanimljiva neka više! :) Uzmimo etiku za primer. Mnooogo nezanimljiva. Farmaceutska etika i socilogija. Deluje obećavajuće po nezanimljivosti, ali mnogo je nezanimljivije jer nam je drži profesorka medicinske etike. I pogadjate, bolela je ona stvar da prilagodi program nama. I onda slušamo gradjansko vaspitanje za doktore. Ne spavati sa pacijentima, eutanazija=ubistvo, ne smete operisati ljude bez njihovog pristanka, dobro neću, obećavam, Hipokrat, nešto, nešto... I onda zaključak ako vi lekari (možda joj nisu rekli da smo mi budući farmaceuti, a ne lekari) ne znate da se ponašate, šta onda obični smrtnici da rade? Ne primati koverte, to je zaboravila da kaže, pretpostavljam. A možda će to reći na sledećem času, dodavši pritom: Mislim ne primajte one obeležene, i samo u četiri oka, princip primanja: desna ruka, levi džep, jel to jasno?
Onda tu idu nama poznati predmeti, kao što je hemija (opšta hemija sa stehiometrijom), koja je po meni najbolje organizovana katedra, verovatno zato što je to u stvari glavni predmet naših studija, tako da ta predavanja najradije pratim, a i profesor ima i neka reći ćemo zanimljiva mišljenja o životu koja voli da kombinuje sa hemijom, kao npr da kao što dva elektrona istih spinova ne mogu u istu kućicu, tako ni dva čoveka istih polova ne mogu, čista hemija, kaže, bez čijeg poznavanja džaba bilo konja vranih po livadi razigranih, jer voli isto tako da i mišljenja o hemiji kao nauci kombinuje sa stihovima, citatima iz filmova, i mnogim drugim mislima iz života. Dalje kao što su fizika, matematika na kojima komentarišemo kako bi naše profesorke iz gimnazije banovale ove sa faksa zbog izbacivanja glupih defki i još glupljih i lakih primera, makar je za sad tako jer se sve svodi na obnavljanje celokupnog gradiva iz gimnazije, brzinsko obnavljanje je u pitanju, pa engleski, gde mene akcenat profesorke podseća na akcenat ruskih mafijaša po američkim filmovima, pa anatomija. E sad, anatomija. Nama iz gimnazije to dodje najteže za sada, jer se nismo pre sretali sa tom gomilom latinskih naziva. A posebna priča su vežbe iz anatomije. Prve vežbe nakon predjenog koštanog i zglobnog sistema i sad pokazuje onaj asistent kako se dve kosti zglobljavaju i kaže, to što ovaj zglob ne izgleda baš kako treba i neproporcionalno to je zato što to nisu koske od istog čoveka. Da, prave su kosti, te nam pokazuju kad svaku kost zasebno sa svim svojim delovima posmatramo, a imaju i ceo kostur, školski, takav ste već vidjali. A sledeće vežbe, njih ćete imati u sali za disekciju, pošto smo sa mišićnim sistemom završili, pa bi bilo lepo i to da vidite. Da, naročito lepo. Ne mogu da verujem da ću prvog golog muškarca u životu da vidim mrtvog., komentarisala je koleginica iza mene. Imala si 19 godina da to odradiš i nisi, prema tome... Ko ti kriv?, zadirkivala sam je. I tu nije kraj odvalama. A čekaj, ako ćemo mi da gledamo mišiće jel to znači da nećemo da gledamo žive mrtvace nego odrane? pita me Ema. Pa meni nije bilo tako strašno, razmišljala sam kako to što gledam to su preparati, a ne da su to nekad bili ljudi. A liči na suvo meso, složili smo se svi. I zatim dodje biologija, sa humanom genetikom, i petak, i to prvo vežbe, i gledanje kroz mikropskop, i svako ima svoj mikroskop i sve sam radi, i gleda, tu sam primer ostalima, pa posle i predavanja gde se već toliko smorimo, jer je petak popodne, i onda to jedva izdržimo. Nalevamo se kafom, i to onom lošom, sa automata, i brojimo minute do vikenda.
I tako prodjoše i te prve dve nedelje.

Saturday, October 9, 2010

Najduži raspust...

Nedostaje mi ovo! Mnogo! Ali istina je da ne umem baš da se vratim. A želim, zaista želim.
I tako, bez obzira što nisam sigurna da umem mogu da pokušam. Pa sad, čovek se na greškama uči, zar ne? U svakom slučaju mogu da ispričam poneku priču. A sigurno ih ima, jer zaboga ovo je bio najduži raspust u istoriji školovanja. Pa šta da vam kažem? Najduži raspust? Iskoristi ga na najbolji mogući način, rekoše mi svi, radi nešto kreativno, uživaj! Hm? Važi.
Zaboravila sam da pišem u toku ova tri meseca, uzela sam olovku par puta u ruke i provalila da sam zaboravila kako se beše olovka drži i kako se koje slovo piše. Da li se to računa kao nešto kreativno? Ili pre u uživanje? Zaboravila sam na obaveze, podsetila se kako beše kad se probudiš u 14, 15h, gledala neke novije a i stare filmove koje sam uvek imala u planu da pogledam, ali nisam stizala, pročitala par knjiga, neke sam kupila još na prošlom sajmu knjiga pa su do sada skupljale prašinu, podsetila sam se kako se dočekuje izlazak sunca, i kako se uživa izležavajući se u senu kod Mic u selu, i saznala da je klima na Vlasini takva da preko dana možeš da uživaš upijajući sunčeve zrake u kupaćem, možda se pustiti malo i u vodu, okušale smo Nadja i ja sreću, mada je voda dosta hladna, pa je onda pedalina bila mnogo bolja ideja, a da je uveče zimska jakna sasvim dobra ideja, samo što je moja ostala u Nišu. Uživanje? Pa jeste. Odmor u svakom slučaju jeste! Podsetila sam se kako se igraju mice, i šta beše mica trakalica, iliti mlin, i koliko je zabavno igrati čoveče, ne ljuti se, nevidjeni trip! A zaboravila sam kako je to biti zaljubljen. Skroz sam zaboravila. Uživancija! To je već uživancija, prava. I odmor. I dosada. Jer raspust realno nije raspust bez malo dosade. To je obavezni deo jednog raspusta. Svakog raspusta. Dani i dani dosade... E sad nije da nisam baš ništa ni radila. S Vladom sam čak i krečila! :) Četka u ruke, boja na sve strane, po rukama, licu, kosi, ručak za majstore ali samo ako deda proceni da je zasluženo. Kad smo već kod dede, njegov život je malo reći živopisan, stvarno ima do stotke da dogura, ima to u planu, i ja stvarno verujem da će da ga ostvari, jedino se iznervirao što su pogrešili prezime, moj Vukadin Mladenović (85), moj heroj! Inspiriše me! Inspiriše me da živim. I da, kao što vidite bilo je tu i sekiracije, jer moj život ne bi bio život da nema i sekiracije, mada ne samo moj, svakako. Vera, moj veliki heroj, leto je provela u bolovima, bolnicama... Vera... Vera u ljude. Vera u heroje. Vera u život. Vera u sreću! Moraš da veruješ, rekla je. Moj najveći heroj, moja majka. Ne znam da li umem, rekla sam. Ne znam kako! Ali verujem u heroje! Uvek!

Wednesday, September 8, 2010

Onim sokakom kojim svadbe prolaze...

Izgubila sam želju za pisanjem. Nema je više. I ko zna, možda to uopšte nije bila želja za pisanjem, možda je to bila samo potreba za pričanjem, potreba za pričanjem nekih mojih priča koje možda nikoga i ne interesuju, potreba da me čuju i potreba da zainteresujem nekoga za ono što ja imam da ispričam. Ko zna, možda je sve bilo samo sažaljevanje sebe same, ili potreba da me i drugi sažaljevaju.

Jer šta ustvari znači patiti nego sažaljevati sebe. On me ne voli. Patim? Ne! Ustvari samo sažaljevam sebe. On ima drugu. Patim? Ne, to ja samo sažaljevam sebe. Bolesna sam. Patim? Ne, ja sažaljevam sebe, i režiram već u glavi svoju sahranu i merim koliko će ko više sažaljevati sebe nakon gubitka mene. Ne čudi se sada, svi smo to radili! Sigurna sam da si i ti.

Vremenom se doduše razlozi za samosažaljevanje menjaju. Samo to. Sve ostalo? Sve ostalo ostaje isto! Nekad čak i razlog ostaje isti, stalno jedan te isti razlog.

Bez tebe sam ostala sada pre već dosta godina. Shvatam sada, iz ove perspektive posmatrajući, da te ja uopšte nisam ni poznavala, makar ne kao osobu, kao individuu. Počevši i od onih najbanalnijih stvari tipa omiljena knjiga, omiljeni film, pa do onoga šta bi mislio o mom izboru budućeg zanimanja. Je li? Farmacija? Šta misliš o tome? Ne znam... Sve uspomene koje imam sada mi se čine beznačajnim. I zašto se onda još uvek držim tih uspomena? Zašto onda često izmišljam u glavi razgovore sa tobom? Da li ja zaista ne mogu da prebolim? Ili mi je jednostavno lakše ovako? Lakše mi je da se držim te svoje patnje, bolje poznatije kao samosažaljevanje, u strahu da živim dalje i stičem neke nove, neke svoje uspomene? Ne znam... Nisam vešta u definisanju svojih osećanja, svojih misli, sebe. Volela bih da znam kako bi me ti definisao da me sada vidiš. Zaista bih volela da znam šta bi mislio o meni. O mom životu.

Posmatrala sam u poslednje vreme način na koji me drugi ljudi vide. Zanimljivo je videti se iz nekog drugog ugla, sagledati sebe, a ja sam kao što već rekoh prošli put imala prilike za to.
Videla sam se očima jedne osobe, osobe koja je ostala u mojoj prošlosti, i to jedno godinu dana u prošlosti, i ne ostavivši nekog velikog traga. I da, bilo je to jedno čudno, veoma čudno veče, ali u neku ruku i zanimljivo veče sa imenjakom moje tadašnje muke.

-Ajd na kafu.

-Ajde.
Drago mi je da te vidim, zaista!, zagrlila sam ga.

Ogledala sam se u njegovim očima, i uživala u prizoru. U tim plavim očima ja sam idealna. Za tih godinu dana ja sam u tim očima bivala svakim danom sve idealnija.

Posmatrajući te plave oči u toku večeri prepoznah u njima onaj pogled, i sebe u tom pogledu. Da, to je moj pogled, to je onaj pogled kojim sam ja tako često gledala sve one moje smotane dečake. Da, to je taj pogled. Oh, ne mogu da verujem.

-Uvek možemo da se družimo.

Taj moj predlog nije naišao na neko oduševljenje.

-Hvala što si me dopratio., izvukoh ruku iz njegove i zagrlih ga.

Da, držali smo se za ruke. Ne, ne znam zašto.

Po prvi put osetila sam kako je biti sa te druge strane, kako je u stvari biti ta druga strana, nezainteresovana strana. Nisam tako zamišljala. Uvek sam mislila da i drugoj strani sigurno nije svejedno. Bilo mi je svejedno. Da. Nije me nimalo zanimalo to šta on oseća prema meni, iako sam se videla u tom njegovom zaljubljenom pogledu, iako sam se pronašla i u njemu, prepoznala sve te simptome, i znala koliko sam puta ja tako, zaljubljeno, posmatrala one moje smotane dečake.

Ali nije me zanimalo...

I tako po prvi put zaista shvatih da njima, mojim smotanim dečacima nikada nije bilo stalo, a i onima koji nisu tako smotani, ni njima nije bilo stalo. Možda sam to znala i pre. Sigurno da jesam. Ali nisam htela da priznam to sebi. Jer videla sam se ja nebrojeno puta i u očima mojih smotanih dečaka. Da, i u njegovom, izmedju ostalog. Onog kog sam sanjala nebrojeno puta, a na javi i mnogo više, i od koga sam načinila i smisao umetnosti... U njegovim očima sam videla da me želi. Ne, ne na taj način. Znala sam to. Želeo me je na neki sasvim drugi način. Želeo je samo da se ogleda u mojim očima, jer jedino tu, kao takav-idealan, postoji. Zar nije uostalom to razlog zbog kog inače zadržavamo u okolini one za koje znamo da nikada nećemo moći da osećamo isto? Da bismo uživali u njihovoj zaljubljenosti? Zar nisam i ja upravo zbog toga prihvatila onaj poziv na kafu?

Srela sam se i sa onim ne tako smotanim očima.

-Zdravo, Ivana!, rekao je.

I ne znam zašto ali osetila sam nešto, osetila sam nešto u tom trenutku u kome je moje ime klizilo niz njegove usne. Njegove usne... Njegove usne... Presekla sam se. Okrenula sam se.

-Zdravo.

Stajala sam tu sa njim, pričala, ne znam ni ja šta, smeškala se, lažno, naravno, i gledala se u njegovim očima. Nije me bilo u njima. Makar se ja nisam prepoznala u njima. Ne znam...

Prijatelji? Volela bih da znam šta bi ti mislio o njima. Zaista bih volela. Najteže je sagledati se jasno u očima nekog do koga nam je toliko stalo, kao što su prijatelji. Jer čak i kada je jasno da oni u nama više ne vide prijatelja, mi to nismo u stanju da vidimo. I stalno posmatram i trudim se da dokučim kako me oni zaista vide, ali istina je da često menjam mišljenja, i da se svaki put drugačije vidim u njima i njihovim očima.

Ona? Ona i njene zelene oči? Mama? Ona u meni vidi TEBE. I ne znaš koliki je moj osmeh kada mi kaže da sam ista ti. Da li to znači da su moje oči tvoje oči? Da li to znači da je dovoljno da se samo zagledam u svoje oči i u njima pokušam da vidim sebe? Ne znam... Ne umem. Nedostaješ! Zaista bih volela da me ti vidiš. Da vidiš ko sam danas. Na ovaj dan... Da tvojim očima vidim osobu koja sam postala, tatinu devojčicu koja je u meni ostala…

Volim te!, tata...

Tata... Koliko sam ja malo, nedovoljno izgovarala tu reč.

Tata, tata, tata...

Friday, July 2, 2010

Kraaaj...

Eh, da samo krajevi postoje...
I šta sam ono beše htela da vam kažem...
Videla sam sebe, da, zaista sam videla sebe... Ali o tome sutra.
Nešto drugo sam beše htela da vam kažem...
A, da, kao što su svi i očekivali upala sam na farmaciju, na budžet, sa nekih 90ak, tj 93 poena, tamo sam negde kao 6. na listi. :)
I tako...
Kraj...
A da, krajevi ipak ne postoje!
Idemo dalje!

Thursday, June 24, 2010

Još samo malo

Trenutno sam samouverena. Baš me drži to raspoloženje.
Mislim da je to dobro, jer ako ja ne verujem u sebe, ko će drugi?
Privodim kraju pripreme, štrebuckam, štrebam, i razvaljujem se od štrebanja!
Ne znam samo kako ću posle, šta ću da radim celo leto, nezamislivo mi je da će i taj prijemni, za koji se toliko spremam da prodje. Ne mogu da zamislim leto, ne mogu...
Ic kandidat 86F.
Primaju 60, inače.
Prijavile smo se danas, Nadja na medicini, ja na farmaciji. Posle smo išle da se ljuljamo.
Plavo nebo, iznad nas, sunce, da, da, sunce, sunčevi zraci i ritmična škripa nepodmazanih ljuljaški...
"Ja ništa ne bih menjala.", rekla sam.
"Znam.", odgovorila mi je.
Sledeći post je moj 100. post! Očekujte ga tamo 30. juna!

Monday, June 14, 2010

Živa sam, veoma!

Uh... Evo mene ponovo! Nisam kidnapovana, ne brinite. Da, znam da sam vam nedostajala! I sad me zamislite kako onako odmahujem rukom, u fazonu hvala, hvala, uobraziću se! :D
Uh, mnogo me dugo nije bilo, ne znam sad odakle da počnem!
Završila sam gimnaziju, sada je sve to i zvanično. Uspela sam i da privedem maturski kraju, i odbranim ga, i da položim i maturske ispite, i da dobijem sve petice. Da, da. A ponosna sam na njih. To sam jednostavno ja. Dajem sve od sebe, jer drugačije ne umem, drugačije ne znam. Nije to samo do dobrih rezultata, nego jednostavno ja moram da znam da je to najbolje što ja mogu, da sam dala sve od sebe, i onda mogu mirno da spavam, a rezultati onda sami dolaze. I tako, prelepo iskustvo je gimnazija, zaista, i parada maturanata, i ispiti maturski, i drugari i drugarice koji na ispitu mole da ja ispišem na tabli teme iz srpskog jer kako kažu "Već četiri godine kopiramo i prepisujemo iz Ivaninih svesaka! Svi znamo taj rukopis!" Ja bih samo dodala, divan rukopis. Da, ja zaista smatram da mi je rukopis divan. Mnogo su mi bili slatki. I tako, za nama je nakon svega na tabli ostalo samo par tema ispisanih mojim rukopisom. Ja? Ja sam temu o smislu umetnosti pretvorila u još jednu temu o njemu. Bravo, Ivana, bravo. A šta ću kad me inspiriše? Ostala sam poslednja, raspisala sam se, ali sam posle iščitavala jedno par puta, i uživala, stvarno sam bila zadovoljna napisanim, i zatvorila sam za sobom vrata učionice znajući da se nikada više neću naći u toj klupi, makar ne u toj ulozi, ulozi djaka. I tako... A da, i matursko veče je bilo mnogo lepo, lepše nego što sam i očekivala. Svi su bili prelepi! Pa i ja. Baš sam bila lepa. Belu sam haljinu kupila, da imam ako slučajno iznenada rešim da se udajem, pa da. Ekonomično, nema šta. Nisam se uopšte opterećivala oko toga, više su se nervirali ljudi oko mene, što nisam bila ništa ni gledala, ni smišljala, ali ja sam takva, kako ćemo lako ćemo, i zaista je bilo lako, čim sam videla šta mi se dopalo ušla sam probala i kupila, i bukvalno sam kupila drugu haljinu koju sam probala (kupila bih ja i prvu nego je bila krojena za neke druge atribute, a ne moje), prve sandale koje sam probala, prvu tašnicu koju sam videla, i bila sam prezadovoljna.
Eto sad sam kao na raspustu. Zanimljivo je samo to što se mnogo više uči sad na raspustu nego ikada pre. :D Ali ide, gura se i to. Malo ova vrućina smeta, i nervira me, a meni malo treba, ja se nerviram, nerviram, pa se onda umorim, pa sam onda flegma, flegma, flegma. Ali postižem sve, i da učim, i da izadjem, prošetam se, skoro svake večeri čak, i vidjam se sa svima, pod svima mislim na ove moje sve. Štrebanje, štrebanje, štrebanje, nerviranje malo, pa onda kafice, svirkice, klupice, kej, i osmeh kao neizostavni detalj. Drugačije ne bi ni moglo!
I eto...
Dodajte svemu ovome i još par prijatnih iznenadjenja, kao npr jednu čokoladu za zadnji dan škole, od mame i još jednu od dede za neku sitnu pomoć, za u diplomu (sutra je svečana dodela) očekujem nešto što šuška, šuška, i još jednu knjigu, poklon od sestre koju sam pročitala u jednom dahu, mene je oduševila i zanimala zato što sam mogla da se zamislim u svakom redu, a i ima i neku poruku na kraju koja me je baš dotakla, da život ide dalje, i da mora da se prekine sa idealizovanjem osoba koje nisu tu, i koje naravno nisu bile idealne, jer niko nije idealan, i da se umesto toga napravi mesta za neke nove neidealne osobe, ali osobe koje to mesto žarko žele. I dodajte još jedno koliko čudno toliko i zanimljivo veče, ali o tome ću neki drugi put, sa malo više rečenica. E da, obavezno dodajte još i to da sam noćas u tri upalila lampu i počela da pišem, da, da, da, moja inspiracija se vratila! Nisam dugo, dugo pisala, mislim na ono moje piskaranje, piskaranje moga srca. Baš sam bila srećna, uprkos tome što je sve što sam napisala bilo tugaljivo. I sad sam se setila još i jednog mnooogo simpatičnog sna. Dodajte i njega. Jao, još uvek mi izmami osmeh na lice. Ukratko, sanjam ja kako sam na prevaru, naravno, poljubila njega (on-smisao umetnosti :)), kao slučajno sam promašila obraz, i on tu u snu počne da mi se izvinjava, izvinjava i izvinjava do besvesti. Pogledom se ja trudim da mu stavim do znanja, govorim očima "Ja sam to namerno uradila!" ali ne vredi on se i dalje izvinjavao i izvinjavao. Još se smejem, i smejem, i smejem!
Ej, dodajte još i to da ste nedostajali i vi meni! :D Ljubi vas vaša Ic!

Tuesday, May 25, 2010

Papagajeva teorema

"Možemo da napravimo malu pauzu."
"Možemo..."
U rukama je nosila neku knjigu i počinjala priču: "Čitam je u slobodno vreme... Počela sam prošle godine, doduše. Papagajeva teorema. Zanimljiva knjiga. Nas nisu svemu tome ni učili. Jesi li znala da postoje prijateljski brojevi. Da, 220 i 284, na primer, su prijateljski brojevi... I još pregršt teorija i detalja iz istorije matematike...
Eto, odmorile smo se malo od matematike, doduše uz matematiku, sad možemo da se vratimo matematici."
Nasmejale smo se obe.
Mnogo mi je draga!
Ne mogu da zamislim nijednu drugu osobu s kojom bi mi ova priprema za prijemni iz matematike bila tako prijatna.
A i znamo se već duže vreme, i ja znam koliko je ona dobar i profesor, i divna osoba, i koliko mi je samo draga, i znala sam da je ona prava osoba za to, i da ću morati da je zamolim da se spremamo za prijemni, iako se ona time zaista ne bavi.
Malo pomalo, od januara pa na ovamo, koliko već radimo na prijemnom, ponešto obnavljamo, ponešto je već tu, nema potrebe za obnavljanjem, ponešto se i nauči, ono što se nikad nije znalo, nego se tako uvek provlačilo nekako, nekad smo ostavljale pojedine zadatke da prenoće, nekad se nervirale zbog grešaka u zbirci, nekad smo se radovale kad sve ide glatko...
Nedostajaće mi kad sve ovo bude gotovo!

Sunday, May 16, 2010

Kiša... Dokle?

Kiša me je pratila u stopu ovog vikenda.
Mislila sam da će me makar naterati da se kao i svaki pokisli miš zavučem unutra, zasučem rukave i napišem taj maturski.
Nije tako bilo...
Malo sam morala da izlazim iz kuće, zbog časova, malo sam želela da izadjem iz kuće, malo sam i bila kod kuće, da ne shvatite pogrešno.
Nije mi se baš mnogo ni izlazilo, ali eto...
Ova kiša nije nimalo inspirativna.
Ponovo sam držala u rukama onaj polomljeni kišobran, koji sam ja lično polomila kad sam bila nešto nervozna, i onda se nisam smirila dok nisam polomila jadan kišobran. Ponovo sam ga držala u rukama, iako je polomljen, jebiga kad ova kiša nikako da stane, i poslužio je svojoj svrsi, ali sam ga ipak bacila u kantu pred željenom destinacijom. Ušla sam unutra. Kišobran je ostao da kisne.
Bila sam kod tetke. Gledali smo film deda, tetka i ja. Partizanski neki film, mada mi nije bilo dosadno. Deda je oduševljeno gledao i nije ni trepnuo, za vreme reklama nam je samo prepričavao svoje doživljaje kao partizana, i smejao se, od srca onako, kad god bi Bata Živojinović zajebao Švabe. Posmatrala sam ga smešeći ga. Jer kad god ga pogledam setim se svog oca. Više zato što znam da gledam u oca svog oca, nego zato što me toliko podseća na njega. I onda posmatram njega i tetku, njihov odnos, koji nije na nekom zavidnom nivou, a ja ipak hvatam sebe kako im zavidim jer shvatam da ja to nikad neću imati. Otišla sam na pola filma.
Smejala se, smejala se svim srcem, ne znam sad ni zbog čega, a da, neki film smo gledale i nas dve, kao i obično nedeljom uveče, leškarile smo i ona se smejala sceni iz filma. Pripila sam se uz nju i želela da svim svojim čulima upijem taj njen osmeh koji čini mi se nisam čula tako dugo. Volim taj osmeh, volim nju, volim tu sigurnost. Jer u srcu moje mame i moje srce kuca. Kad njeno kucne - tak, moje se čuje - tik.
I tako sam pregurala i ovaj vikend.
Ponedeljak je već neko novo sutra, tj novo danas.

Friday, May 14, 2010

Gimnazija over


Ja sam naravno u neverovatnoj frci zbog svih pismenih, testova, ispitivanja, i svega, probnih maturskih, iz nemačkog, jedan od najboljih prevoda, čisto da se pohvalim, i iz srpskog, i maturski rad (iz hemije) koji me još uvek čeka, tj sav materijal sam prikupila i sad on čeka i gomila prašinu koju ću htela ne htela morati da obrišem makar rukavima kad ih budem zasukla sad za vikend i prizavršila još i to. U petak 21.05. se raspuštamo! Parada maturanata je u petak 21.05. Matursko veče je 7.06. Posle toga me očekuju još pravi maturski ispiti i odbrana radova, a 15. juna i dodela svedočanstava da ozvaniči svršetak jednog dela mog života- gimnazije. Mnogo je brzo prošlo. Znači ne mogu da verujem! "Jel ti žao?", pita me Vera. "Jes boli me...", odgovorila sam u šali. Nije mi žao, iskreno rečeno, nimalo, ni zbog čega, ali mi je vreme neverovatno brzo prošlo, dogodile su mi se neke stvari u životu, puno iskustava, pregršt i uspomena, par dragih ljudi, sa kojima ću naravno ostati u kontaktu, naučila sam ponešto, i sazrela sam u celom tom periodu, jeste da ja nikako ne mogu da budem objektivna u posmatranju sebe, ali jesam sazrela, nisam se mnogo možda promenila, ali ipak...
Oko 30. juna me očekuje prijemni ispit! I paralelno sa svim svojim obavezama, naravno imam i časove pripremne.
Pa sam i nervozna, što je sasvim logično! A nekad sam pak flegma...
Kombinujem kako bih ipak preživela.
U potpisu: Ivana-devetnaestogodišnja maturantkinja!
Kako simpatično zvuči!
Kad sam upisivala gimnaziju, sećam se, bila sam tek dete!
Sad?
Sad sam devojčica! :)

Sunday, May 9, 2010

Ako se razjape ne sastaviše se

Zinula sam.
Ivana, rekao sam da zineš.
Gledala sam ga pogledom Pa zinula sam, čiko.
To bi bio moj maksimum.
Ja ne mogu baš mnogo da razjapim svoje vilice.
Za tu moju osobinu zna vrlo mali broj ljudi. On-moj zubar, i još nekolicina.

Imam neke neraščišćene račune. Počela sam čak i da sanjam ponovo. Sanjam kako ih raščišćavam.
I stojim ja tako razjapljenih usta, razjapila sam ih kao nikad u životu, i vrištim, svom svojom snagom vrištim. Vrištim na nju!
I tako iz večeri u veče.
Nisam ni bila svesna koliki je zapravo moj bes dok nisam počela da sanjam kako ga kanališem.
A mnogo sam besna, očigledno.
A znam je jako dobro, k'o zlu paru, da mi je neko rekao "Ej, ona će da ti priredi nevidjenu scenu, čisto ono, reda radi, da ti začini život...", ja bih samo pitala "Kad?".
Ko?
Neka tetka mi je.
Njen sin (neki brat mi se pada) mi je najbolji drug.
Makar bio do ove poslednje scene.
Sad?
Sad ga je kaže, kad me je jednom sreo na ulici, ne uspevši da mi pobegne, a hteo je, sramota u oči da me pogleda.
Pa i treba da ga bude sramota!
Jer ja ne verujem da on nema nikakve veze s tim, da zaista nema, mogao bi da me pogleda u oči, a bilo bi ga sramota samo majke rodjene.
Ovako mi je samo dokazao da ni on nije nevin u celoj situaciji.
Ako ti nemaš korektan odnos sa svojom majkom, nemoj meni moj da kvariš!
Sva sreća, pa naš odnos nije tako lako pokvariti.
Sanjala sam ponovo isti san., rekla sam majci dok smo se razvlačile po krevetu.
Pa ja joj makar nisam ostala dužna!
Mama nije, a meni ostaje da i dalje sanjam kako vrištim i iskaljujem sav svoj bes dok ona kleči na kolenima i izvinjava mi se.
I sad logično pitanje.
Ivana, što se ti ne i izvrištala na nju?
Ispuniš sebi san?
Ti, ionako retko koji san zaista ispuniš.
E, ako bi ja jednom razjapila svoje vilice, ne sastaviše se!
A ja ipak nisam takva osoba!
Ja sam od onih koja nikad više u životu neće da joj se obrati.

Ne znam uopšte i čemu ovaj post. Možda da bi snovi prestali...

Friday, April 30, 2010

Just another lemon tree...

Gde su trave visoke, staviti knjige pod glavu, i čitati stripove...

Planirala sam da nastavim prethodni post kad se vratim iz škole, ali neka bude ipak novi post...
I nisu nas uključili.
Praznik je.
A nije bio praznik kad sam jutros brojala pare na šalteru.
Zanimljivo.
Hohštapleri.
I nije mi jasno što uopšte idem na te časove gradjanskog vaspitanja. Uče me da budem gradjanin. Što vi mene učite da budem gradjanin u svetu hohštaplera? Gde ja da primenim to vaše cenjeno učenje. U svetu hohštaplera baš ja da se kurčim da budem gradjanin? Pa da me jebu svi redom? Sa sve prosvešćenom svešću gradjanina u zdrav mozak! Ja ne znam ko je ovde lud. Mi koji uopšte slušamo ili vi koji nam pričate o tome? Jebem li ga?
Pobeći negde!
I sad slobodno pitajte. Pa dobro Ivana, šta te sprečava da ne pobegneš odavde? Zapali ako ti ne odgovara! Idi tamo gde je nebo plavo, trave visoke, a sunce jače sija! Idi, ako ti ovo ovde ne valja! Idi!
S koje pare, bre!?, što bi rek'o narod!
Brata i mene majka i ovako jedva školuje, i da je sreće i ovde i ovako da nas odškoluje.
A školuje nas da budemo robovi sistema, koji samo formalno imaju slobodu izbora, koji su primorani da kao i ona kad završe taj neki fakultet, i dobiju tu neku diplomu, rade za državu kao njeni robovi, sa nekim formalnim prihodima, a ustvari mnogo većim rashodima, i da odvajujući od usta za globu koju država nameće, živimo na hlebu i vodi, i tako od danas do sutra.
I šta nama poštenima ostaje?
Da sanjamo!
Pa da...
Kako inače ne poludeti ovde? Kako inače preživeti ovo, znajući da ovde nikad ništa neće da se promeni, da nikada neće biti bolje, a da mi nemamo kuda.
Zato i ne postoji taksa, pretplata, porez na snove.
Da bismo preživeli!
I imali zdrav mozak za jebanje!

P.S. Jedno veliko BIIIP na ovaj i prethodni post

Pobeći negde gde je nebo plavo

Uh... Sedoh. Najzad. Osećam kako mi noge bride.
Izašla sam još jutros da platim neke račune.
Pružila sam joj novac i račune.
A za taksu?, pitala je.
Kakvu sad taksu?, gledala sam je zbunjeno.
Pa za uključenje.
Ne mogu da verujem.
Koliko?
I reče neku cifru koja je veća od samog računa za jedan mesec.
Strašno.
Vratila sam se kući po još novca.
Uključićemo vas u toku dana.
Još uvek mi noge bride.
Kakvi hohštapleri! Strašno!, rekla sam s vrata. Mnogo sam se iznervirala.
Pa šta si očekivala?, upitala me je majka. Dugovali smo, morali smo da platimo!
Gledam je...
Mene je iznerviralo to što u ovoj državi jedino poštenog jebu u zdrav mozak! I to što ovde pošten čovek ne može ništa da stekne. Ko je u poslednjih 30 godina stekao nešto? Pošten? Ne! Šta smo mi stekli? Ništa! Mi ne možemo da održavamo ni ovo što imamo, tj što smo nasledili, nama redovno ništa ne funkcioniše po kući. Dve ringle, tri roletne, jedan lavabo etc.
Mene je iznerviralo to što mi živimo od danas do sutra, račune plaćamo kad nas isključe ili kad dodju na vrata ne bi li nas iskljičili, i opet smo uvek dužni, i opet živimo od danas do sutra. U pravu si, dugovali smo, morali smo da platimo. Ali da li je u redu da tvoja plata ne može da pokrije naše račune za jedan mesec? Da li je u redu da ti svojim radom ne možeš ni račune da platiš? Šta ti onda postižeš svojim radom? Ispunjava te? Poštuju te i tvoj rad? Ma da, obavezno, danas je biti profesor baš poštovano zvanje, a rad sa današnjom decom melem na ranu. "Vaša generacija je toliko zrela. Niko i ne razmišlja o o osnivanju porodice, kao što je ranije bilo, pa vi ćete svi da studirate... Zato jer želite da živite bolje od vaših roditelja.", priča nam juče profesorka na gradjanskom vaspitanju. Ne! Mi ćemo svi da studiramo, jer nemamo šta drugo da radimo! Da živimo bolje od naših roditelja? Ne! Moj roditelj ima fakultetsku diplomu! I nikakvu vajdu od toga. Piše tamo lepo profesor engleskog. Da li ću ja sa svojom da živim bolje? Ne! Dok ja završim i to tržište farmaceutsko ima da se prezasiti i šta ću ja onda? Da se slikam sa svojom diplomom! A da živim bolje od mog roditelja? Teško!
Završiću kad se vratim iz škole

Tuesday, April 20, 2010

Which one? Does it even matter?

Sunday, April 18, 2010

Pritisak...

Vrtim se po krevetu i vrtim. Ne mogu da zaspim.
Ne posećujem više oblake. Postali su mi daleki.
Ne sanjam više. Ne pamtim kad sam poslednji put nešto sanjala. Zaboravila sam kako. Nemam inspiraciju...
Sišla sam dole, medju ostale. Da živim. Da živim svoj jebeni život. Da se pravim da se ne plašim. Da se kurčim. Ali... Ja ne umem da živim. Jebi ga.
Pitam se kako ostalima polazi za rukom?
Pritisak... Pritisak... Pritisak...
Pucam... Po svim šavovima. Uzalud se trudim, stežem prstima sve ivice, skupljam ih kako se ne bi rašile, pokrivam rukama sva ta ogoljena mesta, pramenovima kose sakrivam lice i pogled, smeškam se, pravim se da je sve u redu, lažem druge, lažem sebe. I poverujem povremeno. Poverujem da sam srećna. Pomislim kako nisam sama, kako ima nade, kako će zaista sve biti u redu, kako ću naučiti da živim, da živim svoje snove! I onda vidim kako je već sve toliko popucalo da više ne mogu da se saberem, kako nema nikog ko bi to malo zašio, ili makar prstima hvatao i držao šavove, moje šavove. Zastanem. I vidim, poslednja možda, a možda i prva, ne znam, da više nema ni šta da se pridržava. Sve je već puklo.
Srce, ti idealizuješ., rekla je izmedju ostalog i prepisala mi neke pilule za lilule. Nisu šarene. Svetlo roze su i za sobom ostavljaju neverovatno gorak ukus.
Ustala sam i popila jednu. Brzo sam zaspala. Besanim snom.

Tuesday, April 13, 2010

I nisam sama

Kiša... Ponovo. Hodam sama ulicom. Ponovo. I razmišljam. Ponovo. Volim to. Mislim da sam najmanje sama baš u tim trenucima. Zapravo ovih dana i nisam sama.
Nije tako teško reći sama sam, i sa vama i bez vas, okrenuti im ledja, i isključiti se iz svega, teško je ostati čak i kada znam da sam ponekad zaista sama. Ostati. Ostati i voleti! A volim. Volim ja moje devojčice drage. I ostala sam! I nisam se pokajala! Šta više nisam bila sama!
Sa Nadjom sam provela uskrs na keju, vozile smo bicikle, leškarile po travi i klupicama, pevale neke naše pesmice, i uživale u Suncu... Izlazile smo, išle na svirke, i na štiklicama, i u patikama, nas dve smo igrale uz neke naše pesmice i dnb.
Kod Eme sam bila u gostima, pričale smo, i pričale, i pričale, do kasno u noć, kao i uvek, igrale karte, šetale, brale hoću-neću cvetiće, išle smo i u biblioteku neki dan, u čitaonicu...
Sa Mic sam sedela na kiši i pričala, neki dan, i išle smo i na kafu, i izlazile, i sa Nadjom, a i samo sa mnom, i ručkale krofne u dva ujutru, i celo jedno veče gledale neke stare slike, i pričale...
A mama? Mami je bio rodjendan. :) I to jubilej! Zazvonila sam sa ružom u ruci i kartama za koncert Ivana Bosiljčića! :)
I volim ja!

Sunday, April 4, 2010

Sjajan dan

Sve u svemu bio je ovo jedan prilično lep uskrs!
Trudila sam se da ga provedem sa dragim ljudima, pa da, dragi su oni meni uvek, to što sam u poslednje vreme usamljena čak i sa njima, to je već neka druga priča!

Saturday, April 3, 2010

Šetnja medju oblacima

Sinoć... Kiša je počela da pada. Prebacila sam maramu preko glave. Vetar ju je oduvao. Kiša je i dalje padala. Da vratim maramu? Ma mrzi me. Sitne kapi nastavile su da me kvase. Nije me se ticalo. Hodala sam polako. Kiša je padala polako. Razmišljala sam. Polako? Ne. Misli u mojoj glavi su se gomilale i neverovatnom brzinom smenjivale. Osetila sam se usamljeno. Mislila sam o meni bliskim osobama. Misli li o meni neko? Ne, znala sam. Čak ni ja nisam. I ja sam nastavila da mislim o drugima. Da mučim neke tudje probleme. Probleme o kojima sam slušala, i slušala, i slušala... A sluša li neko moje? Ne, niko!
Slušam bukvalno svakoga, svi mi se samo žale, kao da sam ja ona radnica na šalteru za žalbe, dolazili bi sa rečima Kako si?, ja bih zinula i rekla Pa..., i pre nego što bih uspela da nastavim oni bi strovalili bujicu reči na mene. I ja sam slušala.
I moju majku, i moju baku, i moju tetku, i moju komšinicu, i...
Slušala sam i moju Emu, ponekad je samo pričala, i pričala, i pričala... Ponekad je zaista imala neki problem, oko nekih zadataka, oko priprema za prijemni, itd a ponekad je samo pričala. Zna da je ne slušam uvek sa istom pažnjom, ali zbog toga nikad ne prestaje da priča. Ponekad sam želela da ćutimo. Ponekad imam utisak i da me glava zaboli. Kad ćutimo? Kad god se naljuti na mene. Tako uvek znam kad je ljuta. Pre par dana eto, naljuti se na mene. I dalje ne znam zašto. Oćutala je jedno par sati. I istina je da bi mi jedno par minuta ta tišina prijala. Ali svakim sledećim mi je ta tišina bila nepodnošljivija. Nekako je prestala da se ljuti. Zašto? Ne znam... I onda sam slušala moju Emu... I mučila njene probleme.
Slušala sam moju Mic dok je pričala. Pričala je i o sebi, i o drugima, i o svojim i o tudjim problemima, i o tome kako oseća da ne pripada više nikuda, kako ni sa jednom drugaricom ne može da funkcioniše, kako joj trentuno više odgovaraju površna prijateljstva. Mene nije pomenula. Da li zato što mi funkiconišemo? Da li zato što naše prijateljstvo smatra površnim? Ili možda zato što mene često zaboravi na tom svom spisku drugarica? Ne znam... Slušala sam... I slušala...
I slušala sam i moju Nadju. Njen problem sam u poslednje vreme ja. Da... Njoj, kaže, nedostaje neka stara Ivana, njena Ivana. Ne mislim da postoji stara i nova Ivana. Ja sam i dalje ona ista Ivana, samo sa nekim novim problemima, koje niko ne želi da sluša, ni da gleda, i onda skrene pogled, a istina je da makar i letimice pogleda, video bi onu istu Ivanu zatrpanu, pod gomilom tih problema. Ti si postala neodgovorna, stalno kasniš, non-stop si u nekim oblacima, pričala je, dok smo išle ulicom. Izvini što nisam savršena, izvini što imam hiljadu problema, i što se bezuspešno trudim da ih zanemarim, izvini što mi je haos i u kući, i u glavi, što povremeno zakasnim ne bih li mojima pomogla ponešto, ili dočekala i ispratila Verine fizioterapeute, ili joj pomogla da ustane, da legne, ja ipak živim sa nepokretnim dedom i Verom koja je polomila kuk, i nije ni čudo što zaboravim i gde mi je glava, a kamoli ne neke druge sitnice... Nisam joj rekla ništa od toga. Zna ona to. Ali ne razume. Bila je ljuta na mene. Od svih osoba na ovom svetu ona mi je zamerila oblake. A i on loše utiče na tebe!, dodala je jetko.
Koji ti je omiljeni film?, upitala sam ga, dok me je pratio kući.
Šetnja medju oblacima, iznenadio me je odgovorom.
Slušala sam i njega. Više ne. Iskreno rečeno, nedostaje mi, uprkos svemu. To nikome nisam rekla. Nemam kome. A nedostaje mi. Nedostaju mi oni zagrljaji, koji me istina nisu oslobodili straha, i nedostaju mi oni "neinspirativni" poljupci, nedostaje mi on. Ali ja i moj glupi strah od života! A život ne čeka. Ide dalje... Možda je vreme da i ja krenem dalje. On ipak nije umeo da čuje, čak i kad bi slušao.
Oblaci... Bežala sam medju njih, od svojih i tudjih problema, od svega. Da li to znači da sam luda? Ne, ja tamo bežim da ne bih poludela!

Saturday, March 27, 2010

Ne u ovom životu!

A o meni jesi li pisala?
Ne., gledala sam ga u oči smešeći se. Ne inspirišeš me., slegnula sam ramenima.
Poljubio me je u obraz, sa pratećim zvučnim efektima.
Odmahnula sam glavom.
Poljubio me je u drugi obraz, isto onako sočno.
Nakrivila sam usnu u jednu stranu kao izvinjavajući mu se.
Zažmuri., nestašno je rekao.
Osetila sam njegove usne na svojim.
Pogubila sam se totalno u tom poljupcu.
Čitava jedna mala večnost.
Otvorila sam najzad oči i prvo ugledala njegove kako me radoznalo gledaju.
Ne., slegnula sam ponovo ramenima. Nije do mene, do tebe je!, rekla sam kao u šali.
Kao...
Ali...
Istina je da u njegovim očima zaista nisam videla život koji bi me insprisao.
Stajala sam sa njim a zapravo stajala sam sama sa svojim strahom. Jer strah nije nestao. Ne!
Ja imam od života strah.

Wednesday, March 24, 2010

Ne mogu da se oslobodim straha

Pronašla sam najzad u onom svom haosu čarape, počela da ih oblačim, onako nabrane vrhovima prstiju sam ih povlačila naviše, preko kolena najpre a zatim i naviše preko butina pa sve do kukova. Zakopčavši je premestila sam se s noge na nogu ne bi li bolje upila svaku liniju mog tela. Oduvek mi je prijala ta suknja. I neki džemper, lagani, ljubičasti. Stajala sam pred ogledalom. Želela sam da pogledam sebe u oči. Skrenula sam pogled. Brzim koracima sam izašla, pokupila usput par sitnica, mobilni, novčanik, neki sitniš sa stola, stavila naočare, prsnula par kapi parfema, natnula sam patike, ljubičaste, uvlačeći na brzinu jednu ruku u rukav jakne drugom sam već otključavala vrata, na stepenicama zastadoh da zavežem pertle, a zatvarajući kapiju uvukoh i drugu ruku u jaknu. Usput sam se još i češljala prolazeći prstima kroz kosu. Preturala sam po džepovima. Našavši ga najzad, nanosila sam ga nežno sa jednog na drugi kraj usana a zatim se malo obliznula jer obožavam taj sladunjavi ukus labela. Spremna sam! A gde sam se uputila? U život! I podjoh ja tako ubrzavajući korak sve više i više, u nemogućnosti da se oslobodim utiska da kasnim.
Ruke su mi bile hladne.
Neverovatno hladne.
Kao i uvek.
Čega se toliko plašiš?, upitao me je.
Ja ne umem da živim.
Živote, ja sam tebe čekala!
Sačekaj sad ti malo mene!
Zagrli me., tiho sam zamolila.
Jako.
Jače!

Sunday, March 21, 2010

Koliko ti godina imaš?

Razgovaramo nas dve, kao i inače. I ja svim srcem branim sve moje smotane dečake koji nikad nisu bili moji, i branim ih žustro kako su oni zaista smotani, jer mi se u suprotnom ne bi ni dopadali, i kako nije istina da se oni samo prave, i kako ću ja jednog dana ipak uspeti da se skrasim uz jednog takvog, smotanog i neiskvarenog. Moram samo da verujem i da čekam. Ona me gleda svojim zelenim očima. Zašto u medjuvremenu ne bi iskoristila ono što ti se pruža? Ono što ti je dostupno? Život?, upitala me je. Pa ne znam... Ne umem. Navikla sam da čekam. I sada prosto ne umem da živim. Plašim se..., odgovorila sam, Ko zna koja očekivanja ima život?. Koliko ti godina imaš?, upitala me je sa željom da se u ime tih godina postidim. Da se postidim straha... Mama? Zar si zaboravila kad si me rodila?

Tuesday, March 16, 2010

Kašljem, jedva dišem, a i problemi me guše

Vraćam se nakon časa hemije. Sunčano je napolju. Iznenada ustajem i silazim par stanica ranije i trčim. Trčim ka reci, ka mostu...
Ja bih da pobegnem!
Od svega!
Možda i od svih.
Ali više od svega. Od problema. Od gomile problema. Nagomilaše se, zatrpaše me, ne vidim se više od njih.
Vratila bih se tek na leto. Aaah...
Ali ne mogu!
Ne mogu!
I onda samo stojim na mostu i posmatram kako reka protiče.
Kad god sam neraspoložena dodjem ovuda. Sama.
I prestanem da mislim.
Samo posmatram.
Razmišljati? O čemu? O problemima? O planu kuda i kako pobeći? Ne!
Ne mogu!
Razloga je puno. Sebično je. Ne mogu ostaviti tek tako za sobom sve. A i savest bi me pojela. Uništila bi me.
Problemi:
Škola, društvo-najmanji. Skoro sam prokomentarisala da mi je omiljeno ono vreme koje provedem u školi. I jeste, ovih dana jeste. Tamo mi prija. Tamo mi je društvo!
Oko prijemnog-frka mi je, moram da priznam. Ali to je konstantno.
Zdravlje,zaljubljenost-i na jednom i na drugom planu ista situacija-bolesna sam. Jedva dišem i jedva pričam, sva sam nikakva. A obavezno tad i pamet ne sluša. Nekako uz bolest idu i bolesne misli. I tako sam ja psiho-fizički veoma bolesna. Loša ideja je Frank Sinatra u ovakvom rastrojstvu. Ali... It's the same old dream...
Kuća-najveći. Iskreno rečeno. Postala je odeljenje gerontologije. Naporno je. Vama to nisam pričala, Veri ponovo nije dobro, s tim što se srušila kad joj je pozlilo i sad ima prelom kuka, uhhh...
I tako ja s vremena na vreme pobegnem malo od kuće, pobegnem od svega, od problema, ali samo na kratko, ipak se uvek vratim. Ne vredi. Nije rešenje pobeći. A i neki problemi me prate čak i kad pobegnem, dok me drugi verno čekaju da se vratim.
Smognem ja ipak svakog dana snage da ne budem nesrećna. I nisam, zaista nisam.
Odoh ja sad u školu.

Saturday, March 13, 2010

Jebem li ga?

Volela bih da znam kada je to zainteresovanost iliti "zagrejanost" počela da odbija i postala hladan tuš?

Thursday, March 4, 2010

Mrak...

Two roads to nowhere...
Pre će biti stotinu puteva...
I svi vode nikuda.
A danas naročito.
Trčim svojom ulicom. Mrkli je mrak. Trčim, trčim i trčim u pidžami i kućnim papučama. Nama, pripadnicima ove nove generacije zadat je neki zadatak. Treba otići, videti, i vratiti se kako bi se pobedilo. Ali niko ne ume da se vrati. I onaj ko pokuša biva sapleten. Jedni drugima podmećemo nogu. Ja nisam od onih koja sapleće druge, mene su saplitali i smejali mi se kad sam pala, i pritom me i udarali i ponovo se smejali. Zato sam ja sačekala mrak. Svi su zaspali, i ja sada napokon imam šansu da se vratim. I trčim, trčim i trčim, krijem se kad mi se učine nečiji koraci a zatim nastavljam da trčim. I trčim, sada više i ne krijući se. I zatim srećem nju. Svoju učiteljicu. Kao loše djače stala sam kada sam je ugledala očekujući neku grdnju, makar ono tipa znaš li ti koliko je sati, tako oskudno obučena na ulici u ovo doba, a možda sam se najviše bojala da mi ne prebaci što sam tako sebično sama pošla natrag, ostavljajući sve ostale za sobom. "Oduvek sam znala da si ti drugačija od ostalih.", rekla mi je.
Probudila sam se iznenada.
Ustala sam.
Ne mogu da se oslobodim osećaja praznine koji me obuzima.
Prazno, prazno, tako prazno...
Saznajem da je preminuo Momo Kapor.
Još veća praznina.
Neopisivo velika praznina.
Neka glupa kiša pada.
Osećam potrebu da se vratim u krevet i spavam. Da se probudim neki drugi put. Sutra... Prekosutra... Samo ne danas.

Sunday, February 28, 2010

Beše ovo jedan februar za pamćenje

Uspela sam da ovde na blogu kraj februara 2010 stoji 19!
Kraj...
Nadam se da vam je bilo prijatno, znam da meni jeste.
... I tu beše kraj.
Eh, da krajevi postoje. Kada bi samo postojao trenutak kada više nema čežnje, a priča se zamrzne i utihne iznad žalosti i razočaranja, starosti i smrti. Ali važan je zaplet, a ne kraj. Čak i najzamršeniji zaplet, najludja sreća i nečuvena slučajnost uklapaju se kao odmereni zupci na velikom zupčaniku svega postojećeg. ... Niall Williams

Nikada, nekada i vajkada

I evo, uspela sam da privedem kraju 19 postova za 19 rodjendan!
Sa svojih 19 godina:
Oduvek sam bila štreber. To mi je stil.
I nikada nisam dobila dvojku. Ne znam kako? Jednostavno nisam.
Oduvek su tu bile moje petice. Koje ću, iskreno se nadam, ostaviti za sobom maja, juna, kad već?
I nekada, i sada, obožavam da zapalim tako iznenada, spakujem se samo i javim se mojima samo s vrata, da idem malo, da ne znam kada ću da se vratim i da me ne zovu baš mnogo.
A cigaretu, npr, nikada nisam zapalila, povukla niti jedan jedini dim. Ne! I nikada i neću. Kad sam tako u razgovoru to pomenula pred mojima majka me je pogledala onako skroz zaprepašćeno, kao da sam jedina na svetu. Ali ja sam sebi obećala, i ispuniću to obećanje.
Oduvek sam držala do reči.
Nekad bi one bile na mojoj strani, nekad bi se okretale protiv mene.
Ali nikada me nisu napuštale.
Oduvek su bile tu da njima sagledavam svet.
Nikada nisam nosila naočare. Sve do sada. Mada, evo, navikoh se već. Čak se i navukoh.
Nekada sam mislila da je svet baš onakav kakav ga vidimo onim ružičastim naočarima.
Jer sam oduvek bila ona koja sanjari. I na javi i u snu.
Nekada sam mislila da je moguće živeti snove.
A ipak svet nikada nije ni nalik onim svetovima u snu.
Nekada me je to činilo tužnom.
A onda sam shvatila da je tako i bolje. Ne zaslužuju ga svi!
A meni je uvek na raspolaganju!
S vremena na vreme shvatila sam treba obojiti i ovaj svet, ovu stvarnost, ispuniti sebi neku želju...
A ja se eto nikada se nisam vozila vozom. A obožavam zvuk vozova u tihim noćima. Tu želju ću definitvno morati da ispunim sebi!
19! :)

That's life

19 godina iza mene... Bilo je svega. Zaista.
To je život.
Da mogu sve ispočetka, rekla bih "Neka hvala!", i nastavila dalje.
Jer to je moj život!
There's no shame in being crazy
I've got the best of both worlds
And what a beautiful mess this is...

Mic & Ic

"Ic, tračak sunca! Ajde dodji! Mic"
I pošle smo u lov na sunce, juče popodne.
Lovile smo ga kejom.
Sedele smo na klupici i pričale, pričale, pričale...
Mogle smo mi tako stalno.
I o svemu.
I kad bismo se udaljile, a bilo je i toga, eto uvek smo se nekako vraćale jedna drugoj.
Par kapi kiše...
"Ajmo na kafu. Imam ja parice.", nasmejala sam se.
I onda smo uz kafu još pričale, pričale, i pričale...

O snovima

Sve nešto pričam o snovima, a nikako da vam neki prepričam...
Bilo ih je raznih...
I svi su mi nevidjeno dragi!
Volela bih da imam sanovnik, da mogu da ih tumačim.
Sećam se, sanjala sam ga...
Sedim ja u tom snu na nekoj klupi, ko zna gde, jer znate već kako to u snovima ide, i prolazi tu pored mene on. I ja ga spazim odmah. Ustajem. Pritrčavam mu, i uz reči "Mnogo mi je drago da te vidim!" zagrlim ga. Jako, jako. Gleda me zbunjeno. Očima kao da me pita "Da li se poznajemo?". I u tom trenutku shvatam da se mi i ne poznajemo, ne u tom životu, ne u tom snu. A ja? Ja sam njega prepoznala i u tom nekom svetu, naravno, i prepoznala bih ga i u bilo kom drugom. On mene nije. Ipak, oklevajući, verovatno po onom sistemu: "Pa dobro, bolje da me grle nego..." zagrlio me je, sećam se i otišao, ne okrenuvši se nijednom.
"Sanjala sam te.", stavila sam mu do znanja, ali mu nikad nisam rekla kako.
I još uvek ga sanjam, povremeno.
Ne znam zašto?

Ima i mene ko da čuva

"Garislava, ljubavi moja! Jel ti se dopala pita? Znam da jeste! Mnogo te, bre, volim, tako blesavu!", mazila sam je, dok mi je ona ljubila ruke.
Morala sam da častim svoju Garislavu pitom! Zaslužila je! Definitivno!
Situacija sinoć:
"Čuva svoju gazdaricu, nema šta!", rekao je.
"Da joj nije mene...", smejala sam se.
"Ne, ne boli me."
A ja se samo smeškam, u sebi umirem od smeha, i samo se mislim čime da častim Garislavu za taj pametni potez.
Ugrizla ga je!
Pametna je na gazdaricu. :)
Nije mu ništa, malo je naoštrila zubiće o njegovu šaku, levu, čini mi se, ali stavila mu je do znanja da vodi računa, i da me ona čuva!

Saturday, February 27, 2010

Pazi šta želiš...

...možda ti se i ostvari.
I ne mogu a da ne citiram sebe: "I na kraju ne mogu a da ne poželim sebi nekog novog dečaka kog ću za godinu dana po starom dobrom običaju zaželeti da zaboravim!"
Eh... Ivana, Ivana...
Na dobrom sam putu, svakako!
Poklonila mi ga je sudbina! Za rodjendan!

Tuesday, February 23, 2010

"Veliki" čovek a devojčica?

Na vašu želju:
Par rečenica o muzici, filmovima, knjigama:
Reči... Najvažniji deo pesme po meni! Ako mi se reči dopadaju, to je to! A uglavnom one sečivenske pesme, što reče neko, mogu meni da se dopadnu. I zaista te tužne pesme imaju najlepše reči. A ima ih tako mnogo, nebrojeno mnogo, i kao da su stvorene samo za mene.
samo mali izbor:
dodirni me
žena bez imena
svadbarskim sokakom
Što se tiče filmova tu sam već slobodnija. Tu već eksperimentišem sa žanrovima. Sva sreća pa obožavam komedije, jer bih možda nekada zaboravila da se smejem. Dude, where's my car? mi je definitivno omiljena komedija. Kad taj film više ne bude mogao da me nasmeje znaću da sam samo klinički živa. Dobrih filmova, zaista ima dosta, i to iz raznih žanrova. Naravno ja se verovatno ne bih zvala Ivana Mladenović da ne volim ljubavne filmove, i da ne plačem sa Mic kad ih gledamo, budalice, ali takve smo. Ipak bih izdvojila Eternal sunshine of the spotless mind, jer je definitvno imao najjači utisak na mene, pogledajte ga!
I niko nije pomenuo serije, ali ja moram, jer sam nevidjeni zavisnik! Smallville. Serija kojoj sam najodanija. Zahvaljujući kojoj verujem u Supermena. I u Clark Kenta. I u čuda. I u to da je u redu biti drugačiji. Zahvaljujući kojoj i nisam baš normalna.
Knjige su već nešto drugo... Knjiga u ruci. Nežno okretanje svake sledeće stranice. Intimnija je veza s knjigom. Ono što ja najviše volim i cenim kod knjiga je neizvesnost. Mrzim kad po prvoj rečenici mogu da pretpostavim svih 300ak stranica. Ne volim da preskačem redove. To mi je kao varanje. A svako ima svoje rituale. Nadja, na primer, voli da pročita prvo kraj, tako ona kupuje knjige, inače, i onda na osnovu kraja vidi da li je. A meni je najbolji onaj osećaj kad dodjem do kraja i i ne sanjam šta će na tim poslednjim stranicama da piše, e tad se oduševim, još ako je tužan kraj, pun pogodak. Poslednja knjiga koju sam pročitala van školske lektire je Remarkova Noć u Lisabonu, pozajmila sam od drugarice ono dok je Vera bila u bolnici da bih skretala sebi misli. I zaista je prelepa knjiga. Preporučujem je. Inače, Momo Kapor je jedan od mojih omiljenih pisaca. Oduševljava me.
Iz svega gore napisanog zaključujemo da sam ja ona koja obožava tužne priče, naročito ljubavne, i da se truje istim, a ovamo se u životu nada srećnom kraju.
o stavovima koje si promenila tokom tih 19 godina i o stvarima koje si shvatila i naučila u životu...:
Ne mogu a da ne pomislim da su možda baš sve te pesme, filmovi, knjige krive za sve. To što ne umem da živim u sadašnjosti, već živim u snovima. Ipak, dosta sam ja naučila od života. Ne znam samo da li da mu budem zahvalna na tim lekcijama, ili ne?
I mogla bih ja sada da prosipam pamet, ali neću da gušim. Makar ne mnogo! :)
Život me je naterao i morala sam da naučim da prihvatam da se loše stvari dešavaju i dobrim ljudima. Saosećam ja sa tudjom boli, ljudski je to. Ali ipak se trudim da maksimalno štedim sebe. U suprotnom bih brinula sve brige ovog sveta. A shvatila sam da ja ipak imam neku drugu ulogu u životu. Koju? Još uvek ne znam.
Ovaj savremeni svet me je takodje primorao da se okrenem sebi! Da pazim na sebe, da se trudim da ugadjam sebi, da volim sebe. Jer, niko to ne ume bolje od mene!
Ljudi su bili tu i odlazili, shvatila sam da je najvažnije vreme provedeno sa njima, da su bitni oni momenti "Jao, jel se sećaš onda kad smo onda..." ili "Neću nikad da zaboravim..." i zato se trudim da svojim prijateljima i članovima porodice činim, onako kako oni sami sebi čine, i da one svoje kutije popunim što većim brojem svojih slatkih gluposti koje ja rado zovem uspomenama.
Smatram da sam sve ono najvažnije obuhvatila!
Da, inače smatram da sam dosta rano sazrela kao čovek, ostavši rano bez oca, morala sam postati "veliki" čovek preko noći. A kao žena, tu sam još uvek na onom stupnju devojčice. Pitam se da li će se to ikad promeniti? Ne znam.

Monday, February 22, 2010

Red uspomena, red gluposti, red prašine

Sredjivanje sobe, brisanje prašine, skrivanje svega onoga što ne bi trebalo da se vidi po fiokama, obavezno na spisku obaveza uoči rodjendana. A nahvatala se prašina na sve ono što me čini, na sve ono što sam nekada bila. Nedostajalo mi je sve to! Ali sada kada je ta prašina jednim po jednim dahom nežno oduvana sa svega osećam se ranjivom! Strahujem za sebe samu. I da, ja čuvam gomilu nepotrebnih stvari! Zašto li ih se nisam oslobodila ranije? I zar nisam bolje zatvorila tu kutiju u kojoj se krila ona devojčica lomljivog srca?
I da li ikada razmišljaš da ustvari svi mi celog života skupljamo djubre po kojima će kasnije kopati naši potomci pitajući se zašto smo sve to skupljali? I pobacaće oni to sve! Znam da hoće! Vidjala sam to nebrojeno mnogo puta. Ne, neće im biti žao da bace sve! A ja, lično, rešila sam da ih makar namučim, i mogu da potpišem za sebe da skupljam raznorazne gluposti, i da imam čitavo skladište ispod svog kreveta, kutije i kutije nepotrebnih stvari, i znam da mi ništa od toga ne treba, ali jednostavno eto, tako... Osećam neku potrebu. Moje djubre su uglavnom uspomene, čisto da se zna. Lažem, nešto jesu uspomene, ali ima tu i nebrojeno mnogo gluposti! Da me neko pita šta će mi sve to ne bih znala da odgovorim, ali bih svakako branila svoje skladište svim svojim srcem! Da li me to čini materijalistom? Osobom koja ne živi sada već u prošlosti? Ludom? Ili samo malo neuravnoteženom?

Sunday, February 21, 2010

Srećaaaaa


Lepši rodjendan nisam mogla da zamislim! Prelepo mi je bilo! Svi meni dragi ljudi na jednom mestu!
Skupili smo se kod mene, a onda smo produžili dalje... U provod! I proveli smo se!
Ja sam srećna! :)
Stvarno jesam!
Trebalo mi je tako nešto, da pobegnem malo od stvarnosti, da budem Miiica ceo jedan dan, i da se ne sekiram ni zbog čega, da budem lepa, i da budem opuštena, i da budem slobodna, slobodna mislima!

Friday, February 19, 2010

Čestitkica

Sanjaj Ic, sanjaj, jer niko ne ume bolje!
Srećan rodjendan!

Thursday, February 18, 2010

He moгy ce ceтити cвoje првe пecme?

Пријатељи

Љубав! Да, то је оно осећање
које ми већ ноћима не да мира,
а из главе о теби сећање
не избија док радио свира.

Само о теби и нама сањам ја
и о твојим сочним уснама.
Можемо ли бити више од пријатеља?
Ах, тако бих те сада пољубила!

Причаш ми о нечему са пуно жара,
ја не чујем нити једне једине речи.
Мисао ова луда душу ми разара
а твој осмех је за трен излечи.

Трчкараш за мном, грлиш и певаш ми
о љубави! Зашто? Ни сама не знам!
Али не схваташ, драги, ништа ти!
Пријатељица сам ја твоја, то осећам.

Најзад остадосмо сами у тој ноћи,
само ти, ја и месец жут,
када си ме тада пратио кући,
а некако нам се одужио пут.

Грејао си ме пребацивши руку
Нежно преко рамена мојих
Стајавши ми тако на муку,
Узе ми прсте под топлину џепова својих!

Зашто? Зашто ме и даље мучиш?
Зашто те тако неизмерно волим?
Дечаче, желиш ме, кад ћеш да научиш?
Ја ноћас не могу да ти одолим!

И погледи нам се сретоше у тренутку том,
И ја ти својим одмах рекох све!
Рукама си на мом струку нашао дом,
Мамио ме мало уснама, најзад предавши ми се!

Коначно сам се у твом наручју нашла,
Знајући да ћу ту и остати!
Заувек сам се у нама пронашла,
Пријатељи који се воле, одувек и заувек смо ми!

Ивана Младеновић

I mama bi da sanja

Sanjaj me

Želela bih da usniš
san o tome
kako hodamo
hodnicima vremena bosi.

Odbacili smo sve
što nas steže,
nema okova i lanaca
koji nas nazad vuku.

Nema ničega što nas za
prošlost veže
naš put nas samo napred nosi.

I trčimo lagano,
bez napora,
kao da nema
Zemljine teže,
uprkos svim zakonima fizike,
naša tela od
naših duša beže.

Beže od loših,
minulih dana,
od sećanja na prošle boli,
od pokušaja bezuspešnih
da i nas neko
zaista voli.

Te duše jadne,
potisnute sećanjem,
pod bremenom savesti,
mučene pitanjem
gde smo i kada pogrešili.

Koji je to korak
pogrešan bio
i u ovaj lavirint
nas uveo.

Hodamo tako,
jedno kraj drugog,
umorni malo
od puta dugog.

Ako zastanem negde
hoćeš li produžiti napred?
Hoćeš li se okrenuti
kao Orfej za Euridikom?
Znam da hoćeš,
jer to je ljudski!

Od divnih tonova
tvoje muzike,
svi će zanemeti.

Tada ću ti dati klupko,
kao Arijadna Tezeju,
da pronadješ put,
da se ne izgubiš.

Onda ćemo se vratiti
na početak.
Srešće se telo sa dušom,
činiće jedno biće.
Zaboravićemo da počinismo
taj smrtni greh,
što odvojismo
dušu od tela.

Duša i telo
čine jedno.
Ne treba niko da ih odvoji.

Tek kad se sretnu duše srodne,
i tela spoje kroz
dodir jedan,
tad vasiona cela peva,
jer tad je čovek života vredan.
Milica Mladenović

jednom rečju Vera

Breza

Brezo moja mala,
Istina je-drhtiš, nije šala
Miluje ti vetar izdaleka
Tvoja nedra meka

Voliš da te njiše
Pre i posle kiše
Ti mu se predaješ
Nikad ne prestaješ

Ponekad te budi snenu
I mrsi ti kosu raspuštenu
A ti visoka i tanka
Igraš igru bez prestanka.
Olivera Matić

Žene...

U našoj kući ima nas tri. Baka Vera, mama, i ja. I oduvek smo bile nas tri. Mogu slobodno reći da smo drugarice, jer gajimo takav odnos, uprkos razlici u godinama mi možemo o svemu da razgovaramo. I tako mi jedna drugu posavetujemo, saslušamo, i slušamo se-uglavnom i čuvamo se-uvek! A skroz smo različite! Vera i ja smo više tako malo luckaste i ponosimo se time, mama je kao profesor glas razuma, s druge strane Vera je uglavnom bila loš djak, dok je mama uvek bila odlična, a ja naravno 5.00 odlična, Vera je večiti optimista, uvek krije kad brine, tako da kad nešto prijavi, ozbiljno je, mama je ta koja stalno brine, ali kad nju zateknete samu u sobi sa pripaljenom cigaretom, jasno vam je da nešto baš, baš ne štima, ja volim da bedarim, to mi dodje način života, mada uglavnom zbog gluposti, ja jedina razumem sarkazam kao humor, Vera je večito mlada, dok se nas dve nikad nećemo zaraziti tom bolešću, samo je Vera bila mlada, i lepa, naravno, uh šta je ona udvarača imala, ta vi ne znate!? Ja jedina od nas večito prepričavam svoje snove! Moraću da kupim jednom sanovnik, ali zaista!
Na moj život, stavove, na mene kao ličnost najveći uticaj imalo je to naše prijateljstvo!
Žene... :D
Ono u čemu sve tri uživamo je romantika. Svaka na svoj način veruje u ljubav!

Wednesday, February 17, 2010

Ruke im se pozlatile


I činim sebi! Skroz! Čine mi i drugi! Niko nikada nije učinio da se osetim tako posebnom! Samo njene ruke tako dobro znaju šta mi prija! Meni čak nije bilo potrebno dva puta reći skini se i lezi! Ma vodila bih je kući! Činim sebi, nema šta! Čak mi i Nadja pravi društvo! Bile smo, izmedju ostalog, na masaži, fenomenalno je! Doćićemo ponovo, rekle smo! I hoćemo! Provele smo skoro ceo jedan dan u kozmetičkom salonu, pa pošto nam je to bilo malo još jedno poslepodne. :) Uživale smo samo tako! Potrošile smo parice samo tako. Nego jesam li rekla da smo uživale samo tako? :) I da smo lepe samo tako!? Takve "sitnice" čine jednu ženu ženom.

Thursday, February 11, 2010

Pa vi ste kratkovidi?



Nikad do sad za svojih devetnaest godina nisam bila kod oftalmologa. Za sve postoji prvi put.
Lepa ordinacija. Zanimljivi oni instrumenti, aparati, a i sam pregled, gledaš tamo u neka slovca, u neku kućicu koja se udaljava, i približava, muti se i bistri, pa onda ne smeš da trepneš da bi ti izmerili očni pritisak, ali kako da ne trepneš kad ti iznenada dune neki vazduh u oko, pa onda mora da se ponovi jer trepćeš, i onda ti stave neke kapi u oči i čekaš, čekaš, čekaš da ti se prošire zenice, a tebi dosadno "Ja ne primećujem da se išta promenilo!" gundjam ja, "Kako ne primećuješ, oči ti k'o u mačora!", odbrusila mi je majka, i onda ja nisam mogla da prekinem da se smejem, i baš tad me je sestra pozvala da se još malo gledam sa docom u oči i čitam tamo neka slovca i gledam kućice. I lep je to posao, mogu vam reći, lepo zanimanje oftalmolog.
I tako se ja sada gledam u ogledalu, i čudno mi je, teško mi je da se naviknem, još teže da poverujem da je to sada definitivno, i da će svakoga dana na licu da mi čuče naočare. Preporučeno mi je da ih nosim stalno, jer je dioptrija, doduše mala, u minusu.

Irska kafa

Prošli ponedeljak. Roditeljski. U 19.30h.
Mladenović Ivana! Sve petice kao i uvek!, pružila joj je razredna knjižicu. Klimnula je glavom, ponosna kao i uvek, ali navikla sam ja na to moju majku, sada je već podrazumevala taj uspeh. Na osnovu toga sada ima neka očekivanja, i to visoka naravno, ima i svoje planove za moju budućnost, sve je smislila. Neka planira, ne smeta mi, čiju će budućnost da planira ako neće moju? Videćemo da li će nam se planovi poklopiti. Jer ja, ja uvek radim kako ja naumim i kako ja zacrtam. I te petice, to ja samo teram po svome.

20.00h
20.30h
21.00h
21.30h
22.00h
22 i nešto
-Pa dobro bre, Milice, gde si ti do sad?, upitala sam odmah s vrata.
-Ma bile smo Jasminka i ja u Hedonistu*.
-A?
-U Hedonistu, ponovila je. Čula sam ja dobro i prvi put.
-Šta ste vi radile tamo?
-Pa pile smo kafu. Častile smo se, u ime vaših petica.
-Mogla si bar da mi se javiš kad sam te zvala, znaš?

-Nadja, šta ti imaš da kažeš na ono sinoć?
-Ma ajde, meni Jasminka prvo pokušala da uvali priču da je sve vreme bila na roditeljskom. Al' znam ja da se roditeljski završi za 10ak minuta.
-A ja se kući mislim gde li je, zovem je, ne javlja mi se. Išle na kafu, zamisli?
-I to irsku kafu? i tu meni neupućenoj Nadja objasni šta je to irska kafa.
-Leleee... Meni Milica to nije prijavila!
-Promangupirale se skroz.
-Razmazile smo ih mnogo. Ej, majke štrebera pa u Hedonist, pa kafa, pa viski. Lele, lele, lele...


________________________________________________________
*Hedonist-kafe blizu škole, tamo se "visi" kada se pobegne sa časa