Saturday, March 19, 2011

Ivana, dosadna si!


Gnjavila sam uporno Garislavu dok smo još jedan petak u nizu provodile izležavajući se, ja u krevetu gledajući Ranjenog orla po ne znam koji put, treći valjda, i uzdišući za glavnim glumcem, kao kakva šiparica što bi oni u seriji rekli, a ona dole ispred grejalice nagrejavajući se i gledajući me kroz skoro spuštene kapke misleći "Kol'ko si ti neiživljena! I pusti me da spavam...". Ubedjena sam da bi mi to i rekla da može. Štipnula sam je još par puta po obraščićima i pustila da spava.
Jer u pravu je. Ne mogu da poreknem, da je saspem argumentima i njima oborim tu njenu teoriju. Dosadno mi je. Usamljena sam. Da, ja bih da živim. Ja bih da živim! Ne u ova četiri zida. Ne, ne ni u ta četiri zida. Ja bih da živim negde gde neću ni primetiti da zidovi postoje!