Tuesday, September 29, 2009

Jedini


Možda smo mi dva različita sveta, sasvim daleka, ali ipak najbliži smo! I ko zna koliko puta sam se i naljutila na njega, i isto toliko puta sam nakon samo par dana zaboravila i zbog čega sam se ono beše naljutila. I uvek smo tu, uvek ostajemo najbliži. Jer on je jedini. Jer on je jedini koji me kada me sretne s rancem na ledjima pita "Gde si pošla?" Jer on je jedini koji me zadirkuje kada se sekiram zbog nebitnih sitnica, i ne odustaje dok i ja konačno ne počnem da se smejem sama sebi. Jer on je jedini s kojim sedim i ćutim, samo ćutimo, jer to je naša stvar, ta naša bliskost kojoj su reči suvišne. Jer on je jedini moja krv! Moj brat! Brat... Onaj čije su oči iste kao moje, onaj čija me tuga neizmerno boli, onaj čiji me uspesi najviše raduju, onaj zbog koga ustajem u osam ujutru i kad ne moram, samo da bih ga ispratila na fakultet, sklupčam se pospana u fotelji kraj njegovog kreveta i budim ga uporno, i par sati kasnije neizmerno se radujem toj oceni u indeksu, kao i svim prethodnim od 6 do 10, a ima ih od svake pomalo, i jednako sam im se radovala, onaj zbog koga bojim neke tamo ciglice do 3 ujutru iako sutradan idem ujutru u školu, onaj s kojim sam pre neko veče ležala ušuškana gledajući seriju... Ponekad daleki, a uvek bliski, ne pokazujemo ono što osećamo, jer se podrazumeva. Jedino sa njegovih usana Icke zvuči tako neodoljivo slatko. "Icke, ajde ovo, ajde ono... Molim te!" Da, brat-jedina osoba na svetu koja može da me izmoli da peglam, i to peglam sa osmehom na licu! Jedini moj Stefan!

Friday, September 11, 2009

Idealna unuka

Mene stari ljudi mnogo vole! Obožavaju me! Ja im dodjem melem na ranu. Svi bi da imaju baš takvu unuku. Danas me zvala nana Savka, moja prva komšinica a i rodjaka, naše kuće se lepe, i uznemirena je bila, nije joj bilo dobro, pa me je zamolila da joj merim pritisak i malo pravim društvo. I otišla sam, naravno. I izmerila sam ja, ona se malo i uplašila, a pritisak joj je dobar, prilično, i kad je čula to "Uh, sad mi mnogo lakše, sad si me ohrabrila! Koje slatko ćemo da otvorimo?" Mmm... Slatko od višanja. Ipak je izbor pao na višnje. Nisam jela slatko sto godina. Nekako je izašlo iz mode, sa svim onim tacnicama, poslužavnikom i miljeom, i kašičicom i čašom vode. Lepo je zaista slatko, svaka joj čast. Nije loše družiti se sa starijom generacijom! Znaju znanje! Posedela sam neko vreme, popričale smo se i na polasku mi se zahvalila srdačno nana Savka, mada zaista nema na čemu, nije mi bilo teško, i rekoh joj da sam uvek tu.
Zaista mnogo obožavaoca imam medju starijim generacijama. Tako sam i u redu za pasoš stekla prijatelja, osamdesetogodišnjaka, a mnogo je sladak, zaista, i učen je čovek, lekar u penziji, i pametan je mnogo, uživala sam u razgovoru s njim, i oduševio se mojim izborom budućeg zanimanja, rekao kako mu je mnogo drago da čuje da mladi idu u tom smeru, i na kraju kad je sin došao da ga zameni i praktično ga jedva namolio da ide kući da odmara, pošao je nekako i onda se vratio i rekao sinu "Nisam se pozdravio!" i meni jedinoj učtivo pružio ruku "Drago mi je da smo se upoznali, dovidjenja!" a sinu ponovo "Mnogo je dobra devojčica!" na šta sam se ja nasmešila "I meni je bilo drago, dovidjenja!"
I imam tako n primera, samo ne mogu svih da se setim, a ni da ih nabrojim. Skoro isto kad sam obukla onu haljinu koju mi je sestra donela na poklon s mora, i pošla sam da se nadjem sa drugaricom, i jedna gospodja, koju sam tad videla prvi i jedini put, mi se obraća "Gledam kako nailaziš niz ulicu, i ne mogu da ne zapazim, prava si lutkica!" i morala sam da se nasmešim i zahvalim ljubazno.
Ne znam koja je moja tajna, ali da me obožavaju oduvek, obožavaju me, moj komšiluk ceo, ceo kraj, osoblje Maxija tu u mom kraju, svi me znaju... I svi me oni vole!
A da, zaboravila sam, danas sam dobila komlimente na svoju novu frizuru, ali ipak je najsimpatičniji bio od teta Lenke. Teta Lenka ima 70ak godina, dame se i ne pitaju za godine i ja se izvinjavam, ali ona je uprkos godinama teta, jer nije važno koliko godina imaš, važno je kako se osećaš! I ona jedina ima dečka u našem komšiluku. Vera, Beka, Savka, ja, mi ništa, ali zato ona... :) I teta Lenka, najveća riba mog komšiluka, mi je rekla "Mnogo ti je lepa kosa, Ikice! Jel da, Vera, da joj je mnogo lepo! Ma, najbolja devojčica u celom komšiluku!" I Vera se naravno složila, jer je ona moja najveća obožavateljka, ali ona je van konkurencije, ona je ipak moja baka, jedina!

Wednesday, September 9, 2009

Razmišljanja, promene, odluke... Uuuh

I pre neko veče dok sam prala sudove do dva ujutru imala sam vremena za razmišljanje na pretek. I ne prestajem da razmišljam, zapravo. Onda sam one večeri gledala stare slike. I iskreno uživala sam u tome! Prošlost mi je u glavi često, ovih dana, ali sam ipak shvatila da je vreme da počnem da razmišljam i o budućnosti. I tako razmišljajući shvatila sam da je možda došlo vreme za neke promene, za donošenje nekih važnih odluka. I ja se ne bih zvala Mladenović Ivana da ne obožavam drastične promene. Moja velika misao Ako je promena neka je drastična! I u to ime počela sam sa drastičnim promenama promenivši svoju frizuru, ipak sam ja žensko. I videvši prvi pramen, prvu loknu dole na podu znala sam da je to greška, ali eto... I nema ih više, nema lokni. Gotovo sad. A baš je na red za razmišljanje došao izbor mog budućeg zanimanja. Iako sam odlučila čime želim da se bavim još pre 5 godina, i samim tim znam na koji ću fakultet, ipak u svom ovom mom razmišljanju naravno da mi je palo na pamet da moram da preispitam da li je odluka koju sam donela pre 5 godina a koja će uticati na ostatak mog života i dalje ona prava za mene. Ali istina je da ne znam. Rezultat moje prve u nizu drastične promene me je ostavio bez daha, ali ne u onom dobrom smislu. I onda sam došla do zaključka da možda, ali samo možda ja trenutno nisam u stanju da donosim ikakve važne odluke, i da drastične promene odložim malo, posebno onu koja će biti od velike važnosti i imati uticaj na ceo moj život. Preispitaću ja to drugi put, kad budem bila spremna za to. Sada još nisam! A za sada treniram na nekim manje važnim drastičnim promenama.

Tuesday, September 8, 2009

Na ovaj dan

08. septembar. U rukama mi je pozivnica za venčanje, sa današnjim datumom, od pre jedno dvadesetak godina, tačnije 24 i ta stara fotografija, fotografija srećnog para, mlade koja sa osmehom i sjajem u očima gleda u svog mladoženju, jedinog, onog pravog, i njega koji se ponosno osmehuje a u očima im sjaj, vera i nada. Nada da će svi oni zajednički snovi biti ostvareni. Neki sigurno jesu. Evo jedan njihov san, osmeh njen, oko njegovo, gleda kroz suze u tu fotografiju, a i kroz suze ipak sliku jasno vidi, jer nemoguće je ne videti jasno ljubav. I skliznuše mi ipak suze niz obraze...

Friday, September 4, 2009

Nešto će ipak uvek ostati isto

I eto, ponovo sam u svojoj staroj sobi, u novom krevetu... Da, kupila sam novi krevet! Da, u neko možda skorije vreme, možda ne tako skoro ipak će sve biti novo. A uspomene, uspomene ostaju one iste. I volela bih da mogu da kažem da se ne sećam kad sam zadnji put provela noć u ovoj sobi, i probudila se u njoj, ali istina je da se savršeno jasno sećam. Sećam se tog jutra kao juče da je bilo. I sada kad god sklopim oči u ovoj sobi vraća mi se to jutro, jutro pre skoro 7 godina. I ne mogu da zaspim. Gluva noć ovde, čuju se samo tupi otkucaji sata. Tak, tak, tak, do duboko u noć. A meni pred očima samo ta slika. Za mene vreme je onog jutra stalo u ovoj sobi. A ipak tak, tak, tak... I ustala sam, skinula sat sa zida i izvadila baterije. I vreme je stalo. Ponovo.
Sledeće večeri vratila sam se u sobu moje majke, u naš veliki bračni krevet. Otvoren prozor, a napolju čujem crvčke, i kasni voz, odlično se čuje u tihim noćima. I zaspala sam, veoma brzo. Kasnije kroz san sam samo osetila kada je i ona legla kraj mene, u njen i moj bračni krevet.