Monday, January 24, 2011

Ja nisam kockar, ali gubim

Istina...
Ono što već dugo prećutkujem.
Prećutkujem drugima.
Prećutkujem sebi.
Sebi više ne mogu.
Istina je da se nikad nisam osećala usamljenije, da mi nikad nije bio potrebniji zagrljaj i da nikad nisam imala jaču želju da dignem ruke od svega.
Ne sećam se kad sam zadnji put plakala.
Pred drugima sigurno godinama.
A pred samom sobom?
Ne sećam se.
Ali ne mogu više.
Ja ne mogu više.
I mrzim tu sliku koju svi imaju o meni. Nisam ja ta osoba. Nisam ja dostojna te slike. Nisam ja toliko jaka. I moja ledja pod teretom pucaju.
Razočaravajuće je to što nema nikog da to primeti.
Eventualno nabace još malo svog tereta. Pa šta je to za mene? Ma da.
I onda se zatvorim negde u kući.
A mrzim da provodim vreme kod kuće.
Jer ovo više i nije kuća, ovo je odeljenje gerontologije.
I onda razmišljam o onom danu kad će sve to da se završi. Smrću. I hvatam sebe kako zapravo priželjkujem taj dan. I onda se osećam krivom. Onda mrzim sebe. Kako se usudjujem da tako razmišljam? Kad sam postala takva? Pa to je moja Vera. Moja... Vera... Kad sam izgubila Veru? Veru u život?
Neće ona još dugo., šaputala mi je majka preko Verinih ramena.
Kao da ja to ne vidim.
I onda moram da pobegnem od svih tih misli. Od sebe.
Odem na fakultet.
Tamo sedim. Dosadjujem se, čini mi se, kao nikad u životu. Pitam se čemu sve to. I pitam se ko mi od svih njih, profesora i kolega, više nervira. I ne znam. Još jedno pitanje na koje nemam odgovor.
A sećam se kad sam planirala kako ću da živim svoj san.
Napokon, po prvi put u životu.
Moj san je poslednjih šest, sedam godina bila farmacija.
I uopšte mi nije jasno kako sam zamišljala da će to izgledati. Šta sam očekivala? Ne sećam se.
U svakom slučaju ovo što živim nije bio moj san.
Makar se ja još uvek nisam pronašla u njemu.
I onda ponovo dodjem kući, i trudim se da se odvučem iza nekih vrata i zatvorim ih za sobom.
Kako je bilo?, me ipak svakog dana presretne još na ulaznim vratima.
Dobro., odgovarala bih.
Dok jednog dana...
Dosadno, počela sam da vičem iz sveg glasa. Bilo je izuzetno dosadno, kao i svakog dana do sad, i predavanja su dosadna, i ljudi su mi dosadni, i... I...
Nisam nastavila. Samo sam sela i ćutala.
Ako hoćeš možeš da promeniš fakultet., rekla je.
Kako da promenim sve svoje glupe snove? Sva očekivanja? I ambicije?
I mogu li ja da zamenim sve ove loše karte koje su mi dodeljene, uložim sve što imam i krenem ispočetka?
Mogu li ja da zamenim ceo život?
Ne.
Čini mi se da po pravilima igre mogu da se zamene najviše dve karte.
A i to je rizik.
I pitanje je koje sam ja karte spremna da menjam.
Neke ću morati ipak.
Previše su slabe.
Istina...
Istina je, kao što rekoh još na početku, da nikad nisam imala jaču želju da dignem ruke od svega. Da ustanem, bacim sve te loše karte na sto, i odem.
Ali, istina je, takodje, da ja ništa ne ostavljam nedovršeno.
Dečko, rekoh onom gore što deli, zameni ove, i pitaj ove ljude tu šta će da naruče, na moj račun.
I obrisah suze.
p.s. Sutra je, kao zvanično, moj prvi ispit. Neka jača karta, a?

Monday, January 10, 2011

Znate, ovih dana, ja... Zapravo, ovih dana... Ovih dana...

Duboka noć. Sat je već bio otkucao dva. Ja sam stajala u dvorištu i nadgledala Beku i Garislavu, kako se ne bi potukle oko te kasne večere koju samo što sam im poslužila.
Pusto... Sve je pusto.
Bacih pogled ka nebu i iznenadih se kad ugledah zvezde. Ili makar nešto što je meni žmireći i čkiljeći ka nebu ličilo na zvezde.
Ko zna, možda ih zapravo i nije bilo?
Možda mi se samo učinilo.
Nisam imala naočare na nosu, sa dioptrijom u minusu, a zvezde su zaista daleko.
A i da sam ih imala pitanje je da li bih ih videla.
Jer istina je da ja ovih dana više ništa i ne vidim.
Ne vidim više nikavu lepotu življenja, a kamoli svrhu u istom, ne vidim izlaz iz svih ovih situacija, više nego dosadnih, ne vidim... Ne vidim više ništa osim navike. Navike da dišem, trepćem, navike mog srca da i dalje iz sekundi u sekundu lupa. Porodicu koja je postala loša navika od koje bih se rado otkačila, ali te loše navike se najteže ostavljaju. Nešto kao cigarete. Prijateljstva od kojih je takodje ostala samo navika, a i ta navika se polako gubi, i pitanje je šta je od nje ostalo.
I pitanje je i od mene šta je ostalo? Samo glupa navika, koju nazivam životom.