Monday, July 27, 2009

Ako sam dobra nisam glupa!!!

Koliko mi puta samo padne na pamet da nešto zapišem ovde, a sve nekako nemam vremena...
I da, da počnem... U poslednje vreme ne prestajem da razmišljam o onoj čuvenoj "Dobar i budala braća rodjena." Žalosno, ali istinito. Koliko je neko dobar baš toliko ga svi gaze, ni manje ni više! I baš toliko ga ne poštuju. I koliko je neko dobar baš ni za toliko stotina godina mu niko nikada neće reći hvala, ni jedno jedino hvala. Najobičnije hvala. Za svu ljubav, možda tihu, ali bezuslovnu ljubav, za sva žrtvovanja, za sve ustupke, za sve usluge, za od srca pruženu pomoć, za sve one male sitnice... Za sve... Ne! Ni jedno jedino hvala! Ali sve ima svoje granice, pa i dobrota. Pustiš, pustiš, i puštaš ljude da te gaze, ideš kao nekom linijom manjeg otpora, i onda taj neko nagazi samu granicu tvoje dobrote, samo je malo nagazi i onda pukne film, i oteraš ih sve da ne kažem gde... I onda, kada zapušiš usta svima, i kada svi zaneme u njihovim očima vidiš nešto što do tada nisi video, vidiš poštovanje! Poštovanje i nemi aplauz... Ali aplauz za samo taj jedan momenat, momenat u kome ti je pukao film. A za sve one trenutke dobrote? Svašta! Pa tad si bio budala!