Saturday, November 19, 2011

Da l' si samo vera ti Vera il san? Moja Vera...

-Ništa, zar ne?, pitala sam.
-Nema... Ali biće., dodala je ona žena kad sam već polazila sa uplatnog mesta Narodne lutrije.
Kada? I zašto li sam uopšte mislila da se vera dobija na lutriji? Možda zato što sam je uvek igrala sa Verom? Nedostaješ mi, znaš? Svakog jutra, kad iznova shvatam da nećemo zajedno doručkovati i gledati tv, i da me nećeš ispratiti na fakultet, a ni dočekati, a ne znam šta mi od svega toga teže pada. Šta mi više nedostaje? Možda tvoji saveti, i ono tvoje navijanje za mene i svaku moju glupost. Niko ne ume da navija tako. Ne kao ti, znaš? Najviše mi ipak nedostaje tvoja vedrina, onaj tvoj optimizam, to stanje duha, ne znam kako da to nazovem. Kako ti je polazilo za rukom da ne kloneš ni kad je teško i čini se da nema izlaza? Kako si verovala u bolje sutra? Zašto? Ja ne umem. I muka mi je od ovih mojih usiljenih i veštačkih osmeha, na koje znam da ne bi bila ponosna. Šteta što nisam više na tebe. Što to nisam uspela makar da prinaučim od tebe. Možda još uvek nije kasno? Ne znam... Ne znam verujem li u to. Ironija, imala sam najjaču Veru, a sad vere ni za lek.