Umela je kišobran otvoren da nosi a ni otkuda ni traga od kiše! Sa olovkom u ruci i cvetom u kosi umela je noćima da sedi i piše!
Znala je da voli puno i nespretno, i tom ljubavlju da se inspiriše! Sedim na prozoru, pogledam setno odraz svoj u oknu, nje tu nema više!
Nestala je sa snovima svim, sa u pisanju provedenim noćima, sa inspiracijom, i poznatim onim, onim sjajem u krupnim očima!
Sa prozorskog okna razliva se kiše kap, od kada je nema kiša neprestano lije, u mojoj duši za njom uvek će se čuti vap i pitanje zašto u odrazu mom više nije?
Kako da promenim sve? Ili makar vratim sve na staro i pronadjem sebe, da pronadjem onu osobu kakva želim ponovo da budem? Onu osobu koja mi silno nedostaje? Onu osobu koja je umela da uživa u životu, i u jedva izdvojenim u noći trenucima za sebe, trenucima samoće, u kojima je bilo svega osim samoće, trenucima u kojima su nastajale sve one meni tako drage pesme, priče, snovi... Gde li je sada ona? Ne znam! Kada je nestala i sa sobom odnela snove, inspiraciju i sjaj u očima? Ne znam! Na njeno mesto došla je sasvim nezasluženo ova osoba u kojoj ja ne vidim sebe ni svoju sreću. I najviše me brine hoće li se ona ikada vratiti?
Gimnazijalka sam, može se reci tipična, a opet...Pišem prozu, i pesme, oduvek živim u nekom svom svetu, svetu u kome verujem u ljubav izmedju ostalog! Voleti... Da, ja sam ta koja voli, nespretno, istina je, ali volim! Porodicu i prijatelje, prvenstveno i najviše! Volim vaaas! Ja sam ona koja stalno nešto sanja, i obožava da sanja, čak i budna sanja, ona koja razgovara sama sa sobom, povremeno, čisto da prekinem tišinu, ona koja skuplja kučiće, mačiće, tu po kraju, koja je u stanju da pokupi i neznanca pod kišobran, a bilo je vedro nebo, jedina koja šeta osmeh po izuzetno tmurnom danu! I da, ja sam ona koja uprkos upali grla dve uzastopne večeri peva u najveće na koncertu V. Georgieva. Da, da, to sam ja! Možda sam se malo promenila! Sada znam da život nije crno-beli film. Postoje nijanse. Uvek su postojale. Ali istina je da se neke stvari nikad ne menjaju! Uvek ću biti ona koja živi za ljubav, sa puno vere i nade, ona koja od sreće i plače i vrišti u isto vreme jer je Klark konačno poljubio Lois, ona koja se uči da nosi sreću sa stilom, ali se retko kad seti da je izvuče iz ormara i dune prašinu koja se na njoj nakupila, jer ja sam ona koja se genijalno duri, jedina neodoljiva Ic!