Monday, June 6, 2011

Zato

Duša mi je umorna.
Ležala bih. Zatvorenih očiju. Sa rukama ispod glave. Ne osećajući ništa. Ni bol. Ni radost. Slušala bih dok se skidaš. U ritmu kišnih kapi koje za sobom ostavljaju miris sparine i tek procvetale lipe. I ćutala bih.

9 comments:

Retka Zverka said...

Umesto komentara, link ka pričici. :)

Ivana Mladenović said...

Lepa je pričica! Inspirativna. :*

Retka Zverka said...

Drago mi je da si našla nešto fino za sebe u pričici. :*

Митоман said...

Није ме било, ал сад сам ту и одушевљен сам. Твој приказ тренутка је један од ређих које могу да заправо видим пред собом.

Да, "екранизујем" чак и уморну душу, све. Браво! :)

Ivana Mladenović said...

A ono i jest samo jedna slika, samo jedan tren, a ne cela priča, no hvala. :)

SMiliCa said...

Želim da te nađem na fb-u,ali ne znam kako (nisam sigurna ko si, ima dosta Ivana Mladenović). Možeš li mi reći kako da te nađem? :)

Lep post, inače :)

Ivana Mladenović said...

Hvala, Miličice, evo jel može ovako? http://www.facebook.com/mladenovic.ivana
;)

SMiliCa said...

Okej, hvala ti, poslala sam ti zahtev :)

Letnja Oluja said...

Потписујем Митов коментар!
Лепо!