Friday, July 6, 2012

Nedostaješ, uvek!

Tople suze klize mi uporno niz obraze. Vruće mi je. Zašto i suze moraju da budu tople? Nedostejš mi, znaš? Nedostaješ mi i onda kad sam srećna. Nisam to do skora znala. Zato što dugo i nisam bila srećna. Nedostaješ i tada, da s tobom delim svoju sreću, da me zagrliš i budem još srećnija. Činjenica je doduše da mi mnogo više nedostaješ kada sam tužna. Kad mi se suze slivaju niz obraze a da to niko i ne primećuje. Kad nedostaje onaj osećaj pripadnosti. Pripadnosti porodici. Društvu. Svetu. Kad sam sama i kad bih najradije pričala sa tobom pentrajući se uz neke planine ili berući marele i smokve. To su mi neke od najlepših uspomena, znaš? A mnogo toga sam i zaboravila, priznajem. Pa se sad držim nekih uspomena kojih se još uvek sećam kao davljenik za slamku. Ne ljutiš se što sam zaboravila? Prolazi već deseta godina bez tebe. A ja samo želim da legnem pored tebe, dok ti spavaš držeći u čini mi se, levoj ruci, knjigu. Gluvi barut, Branko Ćopić. Pokušala sam da je čitam prošle godine, znaš? Nije mi se dopala, razočarala sam se, odložila sam je nazad na policu posle prvih dvadesetak stranica. A uvek ću pamtiti tu sliku kako savladan od umora zaspiš na kauču ne ispuštajući svoju knjigu iz ruke. I mene kako se polako ušunjavam kraj tebe. Želim i sad da se ušuškam tu na tvom desnom ramenu i da sve prođe. Sva tuga, bol, otuđenost i taj osećaj nepripadnosti. Kao i tada. Kad sam cela mogla onako sklupčana da stanem ispod tvoje ruke i da znam da tu pripadam i da sam tu sigurna. Najsigurnija. Gde sad da odem da to osetim ponovo?

0 comments: