Saturday, March 27, 2010

Ne u ovom životu!

A o meni jesi li pisala?
Ne., gledala sam ga u oči smešeći se. Ne inspirišeš me., slegnula sam ramenima.
Poljubio me je u obraz, sa pratećim zvučnim efektima.
Odmahnula sam glavom.
Poljubio me je u drugi obraz, isto onako sočno.
Nakrivila sam usnu u jednu stranu kao izvinjavajući mu se.
Zažmuri., nestašno je rekao.
Osetila sam njegove usne na svojim.
Pogubila sam se totalno u tom poljupcu.
Čitava jedna mala večnost.
Otvorila sam najzad oči i prvo ugledala njegove kako me radoznalo gledaju.
Ne., slegnula sam ponovo ramenima. Nije do mene, do tebe je!, rekla sam kao u šali.
Kao...
Ali...
Istina je da u njegovim očima zaista nisam videla život koji bi me insprisao.
Stajala sam sa njim a zapravo stajala sam sama sa svojim strahom. Jer strah nije nestao. Ne!
Ja imam od života strah.

Wednesday, March 24, 2010

Ne mogu da se oslobodim straha

Pronašla sam najzad u onom svom haosu čarape, počela da ih oblačim, onako nabrane vrhovima prstiju sam ih povlačila naviše, preko kolena najpre a zatim i naviše preko butina pa sve do kukova. Zakopčavši je premestila sam se s noge na nogu ne bi li bolje upila svaku liniju mog tela. Oduvek mi je prijala ta suknja. I neki džemper, lagani, ljubičasti. Stajala sam pred ogledalom. Želela sam da pogledam sebe u oči. Skrenula sam pogled. Brzim koracima sam izašla, pokupila usput par sitnica, mobilni, novčanik, neki sitniš sa stola, stavila naočare, prsnula par kapi parfema, natnula sam patike, ljubičaste, uvlačeći na brzinu jednu ruku u rukav jakne drugom sam već otključavala vrata, na stepenicama zastadoh da zavežem pertle, a zatvarajući kapiju uvukoh i drugu ruku u jaknu. Usput sam se još i češljala prolazeći prstima kroz kosu. Preturala sam po džepovima. Našavši ga najzad, nanosila sam ga nežno sa jednog na drugi kraj usana a zatim se malo obliznula jer obožavam taj sladunjavi ukus labela. Spremna sam! A gde sam se uputila? U život! I podjoh ja tako ubrzavajući korak sve više i više, u nemogućnosti da se oslobodim utiska da kasnim.
Ruke su mi bile hladne.
Neverovatno hladne.
Kao i uvek.
Čega se toliko plašiš?, upitao me je.
Ja ne umem da živim.
Živote, ja sam tebe čekala!
Sačekaj sad ti malo mene!
Zagrli me., tiho sam zamolila.
Jako.
Jače!

Sunday, March 21, 2010

Koliko ti godina imaš?

Razgovaramo nas dve, kao i inače. I ja svim srcem branim sve moje smotane dečake koji nikad nisu bili moji, i branim ih žustro kako su oni zaista smotani, jer mi se u suprotnom ne bi ni dopadali, i kako nije istina da se oni samo prave, i kako ću ja jednog dana ipak uspeti da se skrasim uz jednog takvog, smotanog i neiskvarenog. Moram samo da verujem i da čekam. Ona me gleda svojim zelenim očima. Zašto u medjuvremenu ne bi iskoristila ono što ti se pruža? Ono što ti je dostupno? Život?, upitala me je. Pa ne znam... Ne umem. Navikla sam da čekam. I sada prosto ne umem da živim. Plašim se..., odgovorila sam, Ko zna koja očekivanja ima život?. Koliko ti godina imaš?, upitala me je sa željom da se u ime tih godina postidim. Da se postidim straha... Mama? Zar si zaboravila kad si me rodila?

Tuesday, March 16, 2010

Kašljem, jedva dišem, a i problemi me guše

Vraćam se nakon časa hemije. Sunčano je napolju. Iznenada ustajem i silazim par stanica ranije i trčim. Trčim ka reci, ka mostu...
Ja bih da pobegnem!
Od svega!
Možda i od svih.
Ali više od svega. Od problema. Od gomile problema. Nagomilaše se, zatrpaše me, ne vidim se više od njih.
Vratila bih se tek na leto. Aaah...
Ali ne mogu!
Ne mogu!
I onda samo stojim na mostu i posmatram kako reka protiče.
Kad god sam neraspoložena dodjem ovuda. Sama.
I prestanem da mislim.
Samo posmatram.
Razmišljati? O čemu? O problemima? O planu kuda i kako pobeći? Ne!
Ne mogu!
Razloga je puno. Sebično je. Ne mogu ostaviti tek tako za sobom sve. A i savest bi me pojela. Uništila bi me.
Problemi:
Škola, društvo-najmanji. Skoro sam prokomentarisala da mi je omiljeno ono vreme koje provedem u školi. I jeste, ovih dana jeste. Tamo mi prija. Tamo mi je društvo!
Oko prijemnog-frka mi je, moram da priznam. Ali to je konstantno.
Zdravlje,zaljubljenost-i na jednom i na drugom planu ista situacija-bolesna sam. Jedva dišem i jedva pričam, sva sam nikakva. A obavezno tad i pamet ne sluša. Nekako uz bolest idu i bolesne misli. I tako sam ja psiho-fizički veoma bolesna. Loša ideja je Frank Sinatra u ovakvom rastrojstvu. Ali... It's the same old dream...
Kuća-najveći. Iskreno rečeno. Postala je odeljenje gerontologije. Naporno je. Vama to nisam pričala, Veri ponovo nije dobro, s tim što se srušila kad joj je pozlilo i sad ima prelom kuka, uhhh...
I tako ja s vremena na vreme pobegnem malo od kuće, pobegnem od svega, od problema, ali samo na kratko, ipak se uvek vratim. Ne vredi. Nije rešenje pobeći. A i neki problemi me prate čak i kad pobegnem, dok me drugi verno čekaju da se vratim.
Smognem ja ipak svakog dana snage da ne budem nesrećna. I nisam, zaista nisam.
Odoh ja sad u školu.

Saturday, March 13, 2010

Jebem li ga?

Volela bih da znam kada je to zainteresovanost iliti "zagrejanost" počela da odbija i postala hladan tuš?

Thursday, March 4, 2010

Mrak...

Two roads to nowhere...
Pre će biti stotinu puteva...
I svi vode nikuda.
A danas naročito.
Trčim svojom ulicom. Mrkli je mrak. Trčim, trčim i trčim u pidžami i kućnim papučama. Nama, pripadnicima ove nove generacije zadat je neki zadatak. Treba otići, videti, i vratiti se kako bi se pobedilo. Ali niko ne ume da se vrati. I onaj ko pokuša biva sapleten. Jedni drugima podmećemo nogu. Ja nisam od onih koja sapleće druge, mene su saplitali i smejali mi se kad sam pala, i pritom me i udarali i ponovo se smejali. Zato sam ja sačekala mrak. Svi su zaspali, i ja sada napokon imam šansu da se vratim. I trčim, trčim i trčim, krijem se kad mi se učine nečiji koraci a zatim nastavljam da trčim. I trčim, sada više i ne krijući se. I zatim srećem nju. Svoju učiteljicu. Kao loše djače stala sam kada sam je ugledala očekujući neku grdnju, makar ono tipa znaš li ti koliko je sati, tako oskudno obučena na ulici u ovo doba, a možda sam se najviše bojala da mi ne prebaci što sam tako sebično sama pošla natrag, ostavljajući sve ostale za sobom. "Oduvek sam znala da si ti drugačija od ostalih.", rekla mi je.
Probudila sam se iznenada.
Ustala sam.
Ne mogu da se oslobodim osećaja praznine koji me obuzima.
Prazno, prazno, tako prazno...
Saznajem da je preminuo Momo Kapor.
Još veća praznina.
Neopisivo velika praznina.
Neka glupa kiša pada.
Osećam potrebu da se vratim u krevet i spavam. Da se probudim neki drugi put. Sutra... Prekosutra... Samo ne danas.