Sunday, April 18, 2010

Pritisak...

Vrtim se po krevetu i vrtim. Ne mogu da zaspim.
Ne posećujem više oblake. Postali su mi daleki.
Ne sanjam više. Ne pamtim kad sam poslednji put nešto sanjala. Zaboravila sam kako. Nemam inspiraciju...
Sišla sam dole, medju ostale. Da živim. Da živim svoj jebeni život. Da se pravim da se ne plašim. Da se kurčim. Ali... Ja ne umem da živim. Jebi ga.
Pitam se kako ostalima polazi za rukom?
Pritisak... Pritisak... Pritisak...
Pucam... Po svim šavovima. Uzalud se trudim, stežem prstima sve ivice, skupljam ih kako se ne bi rašile, pokrivam rukama sva ta ogoljena mesta, pramenovima kose sakrivam lice i pogled, smeškam se, pravim se da je sve u redu, lažem druge, lažem sebe. I poverujem povremeno. Poverujem da sam srećna. Pomislim kako nisam sama, kako ima nade, kako će zaista sve biti u redu, kako ću naučiti da živim, da živim svoje snove! I onda vidim kako je već sve toliko popucalo da više ne mogu da se saberem, kako nema nikog ko bi to malo zašio, ili makar prstima hvatao i držao šavove, moje šavove. Zastanem. I vidim, poslednja možda, a možda i prva, ne znam, da više nema ni šta da se pridržava. Sve je već puklo.
Srce, ti idealizuješ., rekla je izmedju ostalog i prepisala mi neke pilule za lilule. Nisu šarene. Svetlo roze su i za sobom ostavljaju neverovatno gorak ukus.
Ustala sam i popila jednu. Brzo sam zaspala. Besanim snom.

6 comments:

Стефан Јањић said...

Управо тако се и ја осећам! Не знам да ли су разлози исти, али притисак сигурно јесте. :(

Kreativna dušica said...

Fenomenalno!

Svaki iole normalan čovek, a i onaj malo iznad prosečnosti, bi se pronašao u ovom tekstu. Nažalost, tako je. Imamo život, ali ga u neku ruku ne znamo iskoristiti. Ili je u strah u pitanju, ili nešto sasvim treće. Vezane ruke, a želja za stepenicama života.

Vrlo, vrlo dobro!

Pozdrav

Emotivna said...

I ja.
I samo molim Boga da mi kaže hoće li proći,i vredi li i dalje životariti.A on,baksuz,ništa!
Samo ćuti.Ćute svi oko mene.Ćutim i ja.

Ivana Mladenović said...

Pa Stfeane, neki razlozi verovatno jesu isti, kao što je sve bliži i bliži kraj školske godine, prijemni ispit, npr, a neki razlozi verovatno zavise i od nas samih kao osoba.
Dušice, verujem ja da se svima dešava, ali je uvek najteže kad se dešava nama. Hvala na podršci
Emotivna, možda treba da oslušneš tišinu?

ТоМЦаа said...

Посредно си ме упитала да ли је заиста све тако каквим га себи представљам... Колебам се око одговора.

Понекад није довољно да само дишеш дубоко.

Ivana Mladenović said...

Znači tvoj komentar me je ostavio bez reči
Nekad zaista nije dovoljno samo disati duboko.