Saturday, April 3, 2010

Šetnja medju oblacima

Sinoć... Kiša je počela da pada. Prebacila sam maramu preko glave. Vetar ju je oduvao. Kiša je i dalje padala. Da vratim maramu? Ma mrzi me. Sitne kapi nastavile su da me kvase. Nije me se ticalo. Hodala sam polako. Kiša je padala polako. Razmišljala sam. Polako? Ne. Misli u mojoj glavi su se gomilale i neverovatnom brzinom smenjivale. Osetila sam se usamljeno. Mislila sam o meni bliskim osobama. Misli li o meni neko? Ne, znala sam. Čak ni ja nisam. I ja sam nastavila da mislim o drugima. Da mučim neke tudje probleme. Probleme o kojima sam slušala, i slušala, i slušala... A sluša li neko moje? Ne, niko!
Slušam bukvalno svakoga, svi mi se samo žale, kao da sam ja ona radnica na šalteru za žalbe, dolazili bi sa rečima Kako si?, ja bih zinula i rekla Pa..., i pre nego što bih uspela da nastavim oni bi strovalili bujicu reči na mene. I ja sam slušala.
I moju majku, i moju baku, i moju tetku, i moju komšinicu, i...
Slušala sam i moju Emu, ponekad je samo pričala, i pričala, i pričala... Ponekad je zaista imala neki problem, oko nekih zadataka, oko priprema za prijemni, itd a ponekad je samo pričala. Zna da je ne slušam uvek sa istom pažnjom, ali zbog toga nikad ne prestaje da priča. Ponekad sam želela da ćutimo. Ponekad imam utisak i da me glava zaboli. Kad ćutimo? Kad god se naljuti na mene. Tako uvek znam kad je ljuta. Pre par dana eto, naljuti se na mene. I dalje ne znam zašto. Oćutala je jedno par sati. I istina je da bi mi jedno par minuta ta tišina prijala. Ali svakim sledećim mi je ta tišina bila nepodnošljivija. Nekako je prestala da se ljuti. Zašto? Ne znam... I onda sam slušala moju Emu... I mučila njene probleme.
Slušala sam moju Mic dok je pričala. Pričala je i o sebi, i o drugima, i o svojim i o tudjim problemima, i o tome kako oseća da ne pripada više nikuda, kako ni sa jednom drugaricom ne može da funkcioniše, kako joj trentuno više odgovaraju površna prijateljstva. Mene nije pomenula. Da li zato što mi funkiconišemo? Da li zato što naše prijateljstvo smatra površnim? Ili možda zato što mene često zaboravi na tom svom spisku drugarica? Ne znam... Slušala sam... I slušala...
I slušala sam i moju Nadju. Njen problem sam u poslednje vreme ja. Da... Njoj, kaže, nedostaje neka stara Ivana, njena Ivana. Ne mislim da postoji stara i nova Ivana. Ja sam i dalje ona ista Ivana, samo sa nekim novim problemima, koje niko ne želi da sluša, ni da gleda, i onda skrene pogled, a istina je da makar i letimice pogleda, video bi onu istu Ivanu zatrpanu, pod gomilom tih problema. Ti si postala neodgovorna, stalno kasniš, non-stop si u nekim oblacima, pričala je, dok smo išle ulicom. Izvini što nisam savršena, izvini što imam hiljadu problema, i što se bezuspešno trudim da ih zanemarim, izvini što mi je haos i u kući, i u glavi, što povremeno zakasnim ne bih li mojima pomogla ponešto, ili dočekala i ispratila Verine fizioterapeute, ili joj pomogla da ustane, da legne, ja ipak živim sa nepokretnim dedom i Verom koja je polomila kuk, i nije ni čudo što zaboravim i gde mi je glava, a kamoli ne neke druge sitnice... Nisam joj rekla ništa od toga. Zna ona to. Ali ne razume. Bila je ljuta na mene. Od svih osoba na ovom svetu ona mi je zamerila oblake. A i on loše utiče na tebe!, dodala je jetko.
Koji ti je omiljeni film?, upitala sam ga, dok me je pratio kući.
Šetnja medju oblacima, iznenadio me je odgovorom.
Slušala sam i njega. Više ne. Iskreno rečeno, nedostaje mi, uprkos svemu. To nikome nisam rekla. Nemam kome. A nedostaje mi. Nedostaju mi oni zagrljaji, koji me istina nisu oslobodili straha, i nedostaju mi oni "neinspirativni" poljupci, nedostaje mi on. Ali ja i moj glupi strah od života! A život ne čeka. Ide dalje... Možda je vreme da i ja krenem dalje. On ipak nije umeo da čuje, čak i kad bi slušao.
Oblaci... Bežala sam medju njih, od svojih i tudjih problema, od svega. Da li to znači da sam luda? Ne, ja tamo bežim da ne bih poludela!

4 comments:

Emotivna said...

,,Slušam bukvalno svakoga, svi mi se samo žale, kao da sam ja ona radnica na šalteru za žalbe, dolazili bi sa rečima Kako si?, ja bih zinula i rekla Pa..., i pre nego što bih uspela da nastavim oni bi strovalili bujicu reči na mene. I ja sam slušala.''

Ovo je moja priča,potpuno,od reči preko svakog zareza,uzdaha do tačke.
Imam i ja šta da ispričam...A njihovo je uvek važnije.Ali kad god kažem sebi ,,Jebeš takve prijatelje'',pronađem malecan razlog da im se vratim.I pričam oblacima,ubeđujući sebe da niko drugi ne bi razumeo...


:******

Mic :) said...

zato sto mi funkcionisemo! imamo up-s and down-s, slozile smo se, ali trenutno funkcionisemo! i znala sam da ti nedostaje, osetila sam, nisam htela da pominjem, dok ne priznas sama sebi, a i da ne otezavam situaciju! imamo mi to nesto. pazljivo sam procitala sve i razumem!!! :*

Unknown said...

Nije trebalo tako da bude, znam sve, sad i razumem. Oprosti mi sto sam bila sebicna!

Ivana Mladenović said...

Ma voli vas Ic i kad je ne razumete, samo mi je malo teško sad...