Sunday, May 16, 2010

Kiša... Dokle?

Kiša me je pratila u stopu ovog vikenda.
Mislila sam da će me makar naterati da se kao i svaki pokisli miš zavučem unutra, zasučem rukave i napišem taj maturski.
Nije tako bilo...
Malo sam morala da izlazim iz kuće, zbog časova, malo sam želela da izadjem iz kuće, malo sam i bila kod kuće, da ne shvatite pogrešno.
Nije mi se baš mnogo ni izlazilo, ali eto...
Ova kiša nije nimalo inspirativna.
Ponovo sam držala u rukama onaj polomljeni kišobran, koji sam ja lično polomila kad sam bila nešto nervozna, i onda se nisam smirila dok nisam polomila jadan kišobran. Ponovo sam ga držala u rukama, iako je polomljen, jebiga kad ova kiša nikako da stane, i poslužio je svojoj svrsi, ali sam ga ipak bacila u kantu pred željenom destinacijom. Ušla sam unutra. Kišobran je ostao da kisne.
Bila sam kod tetke. Gledali smo film deda, tetka i ja. Partizanski neki film, mada mi nije bilo dosadno. Deda je oduševljeno gledao i nije ni trepnuo, za vreme reklama nam je samo prepričavao svoje doživljaje kao partizana, i smejao se, od srca onako, kad god bi Bata Živojinović zajebao Švabe. Posmatrala sam ga smešeći ga. Jer kad god ga pogledam setim se svog oca. Više zato što znam da gledam u oca svog oca, nego zato što me toliko podseća na njega. I onda posmatram njega i tetku, njihov odnos, koji nije na nekom zavidnom nivou, a ja ipak hvatam sebe kako im zavidim jer shvatam da ja to nikad neću imati. Otišla sam na pola filma.
Smejala se, smejala se svim srcem, ne znam sad ni zbog čega, a da, neki film smo gledale i nas dve, kao i obično nedeljom uveče, leškarile smo i ona se smejala sceni iz filma. Pripila sam se uz nju i želela da svim svojim čulima upijem taj njen osmeh koji čini mi se nisam čula tako dugo. Volim taj osmeh, volim nju, volim tu sigurnost. Jer u srcu moje mame i moje srce kuca. Kad njeno kucne - tak, moje se čuje - tik.
I tako sam pregurala i ovaj vikend.
Ponedeljak je već neko novo sutra, tj novo danas.

3 comments:

Kajzer Soze said...

E tu smo sapatnici.
Poludeo od kiše.

ТоМЦаа said...

Нешто лепо ми је прошло кроз главу док сам читао ово. Баш штета што те киша смара... Мислим да нас она зближава, тера нас да се скупимо на једном месту и чекамо да престане. А тада схватимо колико уствари губимо кад нисмо заједно.

Emotivna said...

U pravu si,kod mene to važi za predstojeći ponedeljak.Kiša mi je toliko dosadila i smeha sam toliko željna da sam jutros drugaricama iz odeljenja sasvim ozbiljno rekla:,,Hoću da me danas nasmejete kao nikad do sad.''
I nije uspelo,možda me nisu ozbiljno shvatile ili se nisu dovoljno trudile :),ali obećala sam sebi da ću u ponedeljak to učiniti sama za sebe.
Usput potpisujem ToMCuu i Kajzera,i ljubim,da lakše dočekaš sunce.