Friday, April 30, 2010

Just another lemon tree...

Gde su trave visoke, staviti knjige pod glavu, i čitati stripove...

Planirala sam da nastavim prethodni post kad se vratim iz škole, ali neka bude ipak novi post...
I nisu nas uključili.
Praznik je.
A nije bio praznik kad sam jutros brojala pare na šalteru.
Zanimljivo.
Hohštapleri.
I nije mi jasno što uopšte idem na te časove gradjanskog vaspitanja. Uče me da budem gradjanin. Što vi mene učite da budem gradjanin u svetu hohštaplera? Gde ja da primenim to vaše cenjeno učenje. U svetu hohštaplera baš ja da se kurčim da budem gradjanin? Pa da me jebu svi redom? Sa sve prosvešćenom svešću gradjanina u zdrav mozak! Ja ne znam ko je ovde lud. Mi koji uopšte slušamo ili vi koji nam pričate o tome? Jebem li ga?
Pobeći negde!
I sad slobodno pitajte. Pa dobro Ivana, šta te sprečava da ne pobegneš odavde? Zapali ako ti ne odgovara! Idi tamo gde je nebo plavo, trave visoke, a sunce jače sija! Idi, ako ti ovo ovde ne valja! Idi!
S koje pare, bre!?, što bi rek'o narod!
Brata i mene majka i ovako jedva školuje, i da je sreće i ovde i ovako da nas odškoluje.
A školuje nas da budemo robovi sistema, koji samo formalno imaju slobodu izbora, koji su primorani da kao i ona kad završe taj neki fakultet, i dobiju tu neku diplomu, rade za državu kao njeni robovi, sa nekim formalnim prihodima, a ustvari mnogo većim rashodima, i da odvajujući od usta za globu koju država nameće, živimo na hlebu i vodi, i tako od danas do sutra.
I šta nama poštenima ostaje?
Da sanjamo!
Pa da...
Kako inače ne poludeti ovde? Kako inače preživeti ovo, znajući da ovde nikad ništa neće da se promeni, da nikada neće biti bolje, a da mi nemamo kuda.
Zato i ne postoji taksa, pretplata, porez na snove.
Da bismo preživeli!
I imali zdrav mozak za jebanje!

P.S. Jedno veliko BIIIP na ovaj i prethodni post

Pobeći negde gde je nebo plavo

Uh... Sedoh. Najzad. Osećam kako mi noge bride.
Izašla sam još jutros da platim neke račune.
Pružila sam joj novac i račune.
A za taksu?, pitala je.
Kakvu sad taksu?, gledala sam je zbunjeno.
Pa za uključenje.
Ne mogu da verujem.
Koliko?
I reče neku cifru koja je veća od samog računa za jedan mesec.
Strašno.
Vratila sam se kući po još novca.
Uključićemo vas u toku dana.
Još uvek mi noge bride.
Kakvi hohštapleri! Strašno!, rekla sam s vrata. Mnogo sam se iznervirala.
Pa šta si očekivala?, upitala me je majka. Dugovali smo, morali smo da platimo!
Gledam je...
Mene je iznerviralo to što u ovoj državi jedino poštenog jebu u zdrav mozak! I to što ovde pošten čovek ne može ništa da stekne. Ko je u poslednjih 30 godina stekao nešto? Pošten? Ne! Šta smo mi stekli? Ništa! Mi ne možemo da održavamo ni ovo što imamo, tj što smo nasledili, nama redovno ništa ne funkcioniše po kući. Dve ringle, tri roletne, jedan lavabo etc.
Mene je iznerviralo to što mi živimo od danas do sutra, račune plaćamo kad nas isključe ili kad dodju na vrata ne bi li nas iskljičili, i opet smo uvek dužni, i opet živimo od danas do sutra. U pravu si, dugovali smo, morali smo da platimo. Ali da li je u redu da tvoja plata ne može da pokrije naše račune za jedan mesec? Da li je u redu da ti svojim radom ne možeš ni račune da platiš? Šta ti onda postižeš svojim radom? Ispunjava te? Poštuju te i tvoj rad? Ma da, obavezno, danas je biti profesor baš poštovano zvanje, a rad sa današnjom decom melem na ranu. "Vaša generacija je toliko zrela. Niko i ne razmišlja o o osnivanju porodice, kao što je ranije bilo, pa vi ćete svi da studirate... Zato jer želite da živite bolje od vaših roditelja.", priča nam juče profesorka na gradjanskom vaspitanju. Ne! Mi ćemo svi da studiramo, jer nemamo šta drugo da radimo! Da živimo bolje od naših roditelja? Ne! Moj roditelj ima fakultetsku diplomu! I nikakvu vajdu od toga. Piše tamo lepo profesor engleskog. Da li ću ja sa svojom da živim bolje? Ne! Dok ja završim i to tržište farmaceutsko ima da se prezasiti i šta ću ja onda? Da se slikam sa svojom diplomom! A da živim bolje od mog roditelja? Teško!
Završiću kad se vratim iz škole

Tuesday, April 20, 2010

Which one? Does it even matter?

Sunday, April 18, 2010

Pritisak...

Vrtim se po krevetu i vrtim. Ne mogu da zaspim.
Ne posećujem više oblake. Postali su mi daleki.
Ne sanjam više. Ne pamtim kad sam poslednji put nešto sanjala. Zaboravila sam kako. Nemam inspiraciju...
Sišla sam dole, medju ostale. Da živim. Da živim svoj jebeni život. Da se pravim da se ne plašim. Da se kurčim. Ali... Ja ne umem da živim. Jebi ga.
Pitam se kako ostalima polazi za rukom?
Pritisak... Pritisak... Pritisak...
Pucam... Po svim šavovima. Uzalud se trudim, stežem prstima sve ivice, skupljam ih kako se ne bi rašile, pokrivam rukama sva ta ogoljena mesta, pramenovima kose sakrivam lice i pogled, smeškam se, pravim se da je sve u redu, lažem druge, lažem sebe. I poverujem povremeno. Poverujem da sam srećna. Pomislim kako nisam sama, kako ima nade, kako će zaista sve biti u redu, kako ću naučiti da živim, da živim svoje snove! I onda vidim kako je već sve toliko popucalo da više ne mogu da se saberem, kako nema nikog ko bi to malo zašio, ili makar prstima hvatao i držao šavove, moje šavove. Zastanem. I vidim, poslednja možda, a možda i prva, ne znam, da više nema ni šta da se pridržava. Sve je već puklo.
Srce, ti idealizuješ., rekla je izmedju ostalog i prepisala mi neke pilule za lilule. Nisu šarene. Svetlo roze su i za sobom ostavljaju neverovatno gorak ukus.
Ustala sam i popila jednu. Brzo sam zaspala. Besanim snom.

Tuesday, April 13, 2010

I nisam sama

Kiša... Ponovo. Hodam sama ulicom. Ponovo. I razmišljam. Ponovo. Volim to. Mislim da sam najmanje sama baš u tim trenucima. Zapravo ovih dana i nisam sama.
Nije tako teško reći sama sam, i sa vama i bez vas, okrenuti im ledja, i isključiti se iz svega, teško je ostati čak i kada znam da sam ponekad zaista sama. Ostati. Ostati i voleti! A volim. Volim ja moje devojčice drage. I ostala sam! I nisam se pokajala! Šta više nisam bila sama!
Sa Nadjom sam provela uskrs na keju, vozile smo bicikle, leškarile po travi i klupicama, pevale neke naše pesmice, i uživale u Suncu... Izlazile smo, išle na svirke, i na štiklicama, i u patikama, nas dve smo igrale uz neke naše pesmice i dnb.
Kod Eme sam bila u gostima, pričale smo, i pričale, i pričale, do kasno u noć, kao i uvek, igrale karte, šetale, brale hoću-neću cvetiće, išle smo i u biblioteku neki dan, u čitaonicu...
Sa Mic sam sedela na kiši i pričala, neki dan, i išle smo i na kafu, i izlazile, i sa Nadjom, a i samo sa mnom, i ručkale krofne u dva ujutru, i celo jedno veče gledale neke stare slike, i pričale...
A mama? Mami je bio rodjendan. :) I to jubilej! Zazvonila sam sa ružom u ruci i kartama za koncert Ivana Bosiljčića! :)
I volim ja!

Sunday, April 4, 2010

Sjajan dan

Sve u svemu bio je ovo jedan prilično lep uskrs!
Trudila sam se da ga provedem sa dragim ljudima, pa da, dragi su oni meni uvek, to što sam u poslednje vreme usamljena čak i sa njima, to je već neka druga priča!

Saturday, April 3, 2010

Šetnja medju oblacima

Sinoć... Kiša je počela da pada. Prebacila sam maramu preko glave. Vetar ju je oduvao. Kiša je i dalje padala. Da vratim maramu? Ma mrzi me. Sitne kapi nastavile su da me kvase. Nije me se ticalo. Hodala sam polako. Kiša je padala polako. Razmišljala sam. Polako? Ne. Misli u mojoj glavi su se gomilale i neverovatnom brzinom smenjivale. Osetila sam se usamljeno. Mislila sam o meni bliskim osobama. Misli li o meni neko? Ne, znala sam. Čak ni ja nisam. I ja sam nastavila da mislim o drugima. Da mučim neke tudje probleme. Probleme o kojima sam slušala, i slušala, i slušala... A sluša li neko moje? Ne, niko!
Slušam bukvalno svakoga, svi mi se samo žale, kao da sam ja ona radnica na šalteru za žalbe, dolazili bi sa rečima Kako si?, ja bih zinula i rekla Pa..., i pre nego što bih uspela da nastavim oni bi strovalili bujicu reči na mene. I ja sam slušala.
I moju majku, i moju baku, i moju tetku, i moju komšinicu, i...
Slušala sam i moju Emu, ponekad je samo pričala, i pričala, i pričala... Ponekad je zaista imala neki problem, oko nekih zadataka, oko priprema za prijemni, itd a ponekad je samo pričala. Zna da je ne slušam uvek sa istom pažnjom, ali zbog toga nikad ne prestaje da priča. Ponekad sam želela da ćutimo. Ponekad imam utisak i da me glava zaboli. Kad ćutimo? Kad god se naljuti na mene. Tako uvek znam kad je ljuta. Pre par dana eto, naljuti se na mene. I dalje ne znam zašto. Oćutala je jedno par sati. I istina je da bi mi jedno par minuta ta tišina prijala. Ali svakim sledećim mi je ta tišina bila nepodnošljivija. Nekako je prestala da se ljuti. Zašto? Ne znam... I onda sam slušala moju Emu... I mučila njene probleme.
Slušala sam moju Mic dok je pričala. Pričala je i o sebi, i o drugima, i o svojim i o tudjim problemima, i o tome kako oseća da ne pripada više nikuda, kako ni sa jednom drugaricom ne može da funkcioniše, kako joj trentuno više odgovaraju površna prijateljstva. Mene nije pomenula. Da li zato što mi funkiconišemo? Da li zato što naše prijateljstvo smatra površnim? Ili možda zato što mene često zaboravi na tom svom spisku drugarica? Ne znam... Slušala sam... I slušala...
I slušala sam i moju Nadju. Njen problem sam u poslednje vreme ja. Da... Njoj, kaže, nedostaje neka stara Ivana, njena Ivana. Ne mislim da postoji stara i nova Ivana. Ja sam i dalje ona ista Ivana, samo sa nekim novim problemima, koje niko ne želi da sluša, ni da gleda, i onda skrene pogled, a istina je da makar i letimice pogleda, video bi onu istu Ivanu zatrpanu, pod gomilom tih problema. Ti si postala neodgovorna, stalno kasniš, non-stop si u nekim oblacima, pričala je, dok smo išle ulicom. Izvini što nisam savršena, izvini što imam hiljadu problema, i što se bezuspešno trudim da ih zanemarim, izvini što mi je haos i u kući, i u glavi, što povremeno zakasnim ne bih li mojima pomogla ponešto, ili dočekala i ispratila Verine fizioterapeute, ili joj pomogla da ustane, da legne, ja ipak živim sa nepokretnim dedom i Verom koja je polomila kuk, i nije ni čudo što zaboravim i gde mi je glava, a kamoli ne neke druge sitnice... Nisam joj rekla ništa od toga. Zna ona to. Ali ne razume. Bila je ljuta na mene. Od svih osoba na ovom svetu ona mi je zamerila oblake. A i on loše utiče na tebe!, dodala je jetko.
Koji ti je omiljeni film?, upitala sam ga, dok me je pratio kući.
Šetnja medju oblacima, iznenadio me je odgovorom.
Slušala sam i njega. Više ne. Iskreno rečeno, nedostaje mi, uprkos svemu. To nikome nisam rekla. Nemam kome. A nedostaje mi. Nedostaju mi oni zagrljaji, koji me istina nisu oslobodili straha, i nedostaju mi oni "neinspirativni" poljupci, nedostaje mi on. Ali ja i moj glupi strah od života! A život ne čeka. Ide dalje... Možda je vreme da i ja krenem dalje. On ipak nije umeo da čuje, čak i kad bi slušao.
Oblaci... Bežala sam medju njih, od svojih i tudjih problema, od svega. Da li to znači da sam luda? Ne, ja tamo bežim da ne bih poludela!