Tuesday, November 30, 2010

Brzo mi prolazi vreme. Nervoznim korakom. Jesmo li sretniji? Jesmo pametniji?

-Kao da sam sto godina ovde., rekao je.
-Jao, znam. I ja sam se skroz navikla.
I zaista jesam. Brzo mi prodjoše ova prva dva meseca studentskog života. Stigla sam da se opustim i da se sprijateljim sa nekolicinom ljudi, i da su mi neverovatno dragi već, i da kisnem s njima, i da se guram pod kišobran s njima, i da se smejem s njima. Da se smejem. A ostalih 60ak osoba? Pa na njihov račun se nekolicina dragih mi ljudi i ja sprdamo. Ali ti ljudi svojim ponašanjem stvarno mole na tako nešto, inače mi ne bismo. :)
-Jel će učiš biologiju za sutra?
-Ne znam ima li svrhe. To je trebalo da počnemo da učimo još pre dve, tri nedelje ako smo ozbiljno mislili.
-Što bre?, zbunila se.
-Pa tako rade "kul" deca na ovom fakultetu.
-Da, bre, da, bre!, smejala se, A od vikenda bismo mogli da počnemo za drugi semestar da učimo.
-Pa red bi bio, dosta smo se zajebavali., nasmejah se.
To je naš najučestaliji razgovor.
-Jel si uradila ovaj i ovaj zadatak?
-A šta planiraš da daješ u januaru?
-Jao, mnogo teško, mnogo teško, mnogo ima da se uči, lele...
-A kako ti ide spremanje kolokvijuma?
To su najučestaliji razgovori ostalih ljudi.
Kad smo već kod toga, prodje i prvi kolokvijum. Opšta hemija sa stehiometrijom.
-Stavi sat na sredinu, da mogu i ja bacim pogled s vremena na vreme., zamolih koleginicu koja je sedela do mene.
Sat koji je do tada ležao na stolu licem nagore, bliže njoj, samo je okrenula tako da ja gledam u njegovu poledjinu.
Ma sve si mi ga nakrivila.
Ali i na to sam navikla već.
E da, zadovoljna sam kako sam uradila, ali čekamo do iduće nedelje rezultate.
Navikoh se na ulice i sokake kojima sada prolazim svakodnevno idući ka fakultetu i vraćajući se kući.
Navikoh se i na peciva i navukoh se na krofne koje u pauzama kupujem.
Navikoh se da u pauzama visim i u čitaonici, toliko sam se navikla i opustila da osim što učim, tamo pišem i neke svoje pričice, a nekad i samo gledam u plafon.
Plafon? Pa kao da ga poznajem već sto godina.

Saturday, November 20, 2010

Prolazim kroz krizu identiteta

Nisam kul. To znam. Nikad nisam ni bila. E sad, oduvek sam mislila da sam štreber. I bilo je lepo znati ko sam. Medjutim upisavši fakultet videh kako ustvari štreberi izgledaju. Kako se ponašaju. Kako razmišljaju. I sada? Sada ne znam ko sam.

Monday, November 15, 2010

Možda nije dovoljno živeti?

Možda nije dovoljno vidjati nekog svakog dana da bi bili prijatelji?
Možda je dovoljno vidjati nekog i jednom u par dana, nedelja, meseci i biti prijatelj?
Možda nije dovoljno vidjati nekog svakog dana da bi bio zaljubljen?
Šta ti radi nova simpatija?
Ništa, mama. Baš ništa!
Možda je dovoljno vidjati nekog jednom u ko zna koliko i biti zaljubljen?
Možda nije dovoljno reći ovo je poslednja pesma o njemu?
Možda nije dovoljno reći?
Možda je nekad dovoljno samo ćutati?
Mogu li ja večeras samo da ćutim? I možda sanjam?
Možda nije dovoljno sanjati da bi znao živeti?
Povlačim jedan za drugim dim cigarete. I? Ne osećam ništa. Shvatam-sanjam. Moj mozak ne može da mi pruži onaj originalni trip jer nikad nije iskusio zadati trip.
Jebote, Ivana, pojma ti nemaš!

Thursday, November 11, 2010

Mešam gradivo...

Počela sam da noću sanjam zadatke, formule, jednačine hemijskih reakcija...
A za vreme časova? Za vreme časova slušam o hemijskim vezama, a razmišljam o nekim drugim vezama. I zamišljam njega, kao od majke rodjenog. Ona anatomija loše utiče na mene, šta ću?! Mada i to je sve hemija. A onda razmišljam, a sat? Da li bi mu ostao sat na ruci?
Pomešaše mi se oni noćni snovi i misli sa ovim dnevnim. A tek hemija sa anatomijom, skroz!
A ja bih samo da se pomešam sa njim. Jer slično se u sličnom rastvara, kaže hemija. A i anatomija nema ništa protiv.