Thursday, December 30, 2010

Dragi Deda Mraze...

Ivana (7 godina): Dragi Deda Mraze, želim bicikl za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (17 godina): Dragi Deda Mraze, želim bicikl dečka, nekog od onih mojih smotanih, za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (18 godina): Dragi Deda Mraze, želim dečka, nekog od onih mojih smotanih, za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice.

Ivana (19 godina): Dragi Deda Mraze, želim dečka za Novu godinu. Vozila bih ga sve vreme! I da imam sve petice....Ma da si ti živ i zdrav!

Thursday, December 23, 2010

Shvataš? Prekasno. I gde je tu smisao?

Ponovo sam počela da razmišljam o smislu.
Naravno što više razmišljam sve ima sve manjeg smisla.
Po prvi put u životu imam svoj ključ.
Da, bre, imam dvadeset godina. I da, bre, nikad svoj kluč u životu imala nisam. Pa... Možda jesam ključ onog lanca svoje bicikle. Dok mi i njega moji nisu uzeli sa sve lancem kako bi time zaključavali kapiju. I ne znam zašto uvek kažem moji, kad se misli samo na moju majku. Lanac je naravno na kiši zardjao, a kapija tako ostala trajno zaključana. Imamo dve kapije, srećom. I tako ja ostadoh bez jednog jedinog svog ključa. Mozgovi... Ženski. Kako vreme prolazi sve više se primećuje nedostatak muškarca u ovoj kući.
Ključ od kuće? Šta će ti? Pa uvek je neko kod kuće. Nije ti potreban.
Selgnula bih ramenima, prihvatajući i shvatajući poentu mojih.
I dalje je neko uvek kod kuće.
Vera.
Kao i uvek.
Pre oko godinu dana zvonila sam i zvonila.
Najzad mi je majka otvorila vrata.
Ajde bre, gde ste do sad?
Pa ja sam mislila Vera će.
I pošla je ona. Ali...
Prelom kuka, par meseci kasnije kao posledica gangrena, nepokretnost... I kjuč koji sada, od pre neki dan zvecka u mom džepu.
Da, tek od pre neki dan. Nakon što sam se veče pre toga smrzavala pred vratima čekajući je da dodje kući. Nakon svega. Shvatila je najzad. Sada kad iako uvek nekog ima kod kuće nema uvek ko da mi otvori.
Otključavala sam vrata po prvi put svojim ključem, puštajući kuče da udje prvo.
Radosno je utrčalo unutra.
A ja?
Istina je da skoro nisam osetila veću želju da pobegnem iz iste.
Ne mogu više!

Sunday, December 19, 2010

Pfff... Velika stvar!

Brzo mi prolaze dani. I tako nailaze neki novi dani s kojima ponovo ne znam šta ću. Još manje šta ću sa sobom tih dana. A tek šta ću sa drugima. Jer me nekako svi nerviraju.
Neke sitnice me vade s vremena na vreme, ali samo na kratko.
Ustajem jednog jutra, dižem roletnu i vidim kako se ulica beli u nedogled. Sneg! Ne da me je oraspoložio. Kao malo dete sam se obradovala.
Ali me ponovo neke druge sitnice iznerviraju i vrate na početak.
I ponovo čekam neke treće sitnice koje bi me povadile.
Da li me to čini jadnom?

Tuesday, December 7, 2010

Kako se poruše sni a isto smo sanjali...

Sasvim neprimetno umireš. Umireš po drugi put. Ne znam kad me je više bolelo. Onda, pre osam godina, kada sam stajala sa grumenom zemlje u rukama, stežući ga čvrsto i ispuštajući najzad medju prstima ono što je od njega ostalo kad su me nečije ruke naglo povukle unazad, sklonivši me sa te hladnoće. Ili sada. Sada kada osećam da umireš ponovo. Ovoga puta u meni. Svaka naša uspomena, tvoja i moja, padajući u zaborav ostavlja za sobom prazninu koja se ubrzo ispunjava bolom. Uspomena mi već nestaje. A bol? Ne znam gde ću više s njim!
Suze me preplavljuju dok najzad ne skliznuše niz obraze.
Tata, nadam se da ćeš mi oprostiti. Ja ne mogu. Ali ja sam uvek i bila stroža prema sebi nego što si ti bio.