Ponovo sam počela da razmišljam o smislu.
Naravno što više razmišljam sve ima sve manjeg smisla.
Po prvi put u životu imam svoj ključ.
Da, bre, imam dvadeset godina. I da, bre, nikad svoj kluč u životu imala nisam. Pa... Možda jesam ključ onog lanca svoje bicikle. Dok mi i njega moji nisu uzeli sa sve lancem kako bi time zaključavali kapiju. I ne znam zašto uvek kažem moji, kad se misli samo na moju majku. Lanac je naravno na kiši zardjao, a kapija tako ostala trajno zaključana. Imamo dve kapije, srećom. I tako ja ostadoh bez jednog jedinog svog ključa. Mozgovi... Ženski. Kako vreme prolazi sve više se primećuje nedostatak muškarca u ovoj kući.
Ključ od kuće? Šta će ti? Pa uvek je neko kod kuće. Nije ti potreban.
Selgnula bih ramenima, prihvatajući i shvatajući poentu mojih.
I dalje je neko uvek kod kuće.
Vera.
Kao i uvek.
Pre oko godinu dana zvonila sam i zvonila.
Najzad mi je majka otvorila vrata.
Ajde bre, gde ste do sad?
Pa ja sam mislila Vera će.
I pošla je ona. Ali...
Prelom kuka, par meseci kasnije kao posledica gangrena, nepokretnost... I kjuč koji sada, od pre neki dan zvecka u mom džepu.
Da, tek od pre neki dan. Nakon što sam se veče pre toga smrzavala pred vratima čekajući je da dodje kući. Nakon svega. Shvatila je najzad. Sada kad iako uvek nekog ima kod kuće nema uvek ko da mi otvori.
Otključavala sam vrata po prvi put svojim ključem, puštajući kuče da udje prvo.
Radosno je utrčalo unutra.
A ja?
Istina je da skoro nisam osetila veću želju da pobegnem iz iste.
Ne mogu više!