Wednesday, January 27, 2010

Žensko, sekirljivo

Naredjujem sebi da nikada više o tebi ne razmišljam, a znam da neću moći sebe da poslušam!
I čemu sve ovo uopšte? Zašto bih se toliko trudila da kontrolišem svoje misli? Zašto sam se iznervirala? Zato što bih volela da čujem makar jedno "Kako si?", čisto onako reda radi, ljubaznosti, i ono malo ljudskosti što je u nama ostala. Ljuta sam! Na sve one čiji sam deo života sa ponosom oduvek bila, a sada kad je meni potreban neko, neko da me sasluša, sama sam. I nisam dobro! Uopšte nisam dobro! Nisam nikome ni rekla, jer me niko nije ni pitao, niko nije ni primetio da se osećam loše. Niko se nije setio da me pita zašto tako slabo spavam, niko nije primetio da me svakoga dana krase sve veći podočnjaci. Zašto mi nije dobro? To je zato što brinem. Brinem. Obožavam da me budi sat, i mrzim kad me neko budi jer ta jutra nikada nisu bila dobra jutra. "Ivana, Ivana..." Otvorila sam jedva oči. "Ajde ustani da zaključaš." Subota ujutru, pola sedam. Bila sam umorna, nije mi se ustajalo. "Ajde, ja moram s Verom, da joj se nadjem." Ustala sam iste sekunde. Garislava je dugo lajala za vozilom hitne pomoći. Nisam više mogla da zaspim. I sada spavam samo u partijama, kad me savlada umor.
Ovo nisam ispričala nikome, osim bratu moje Mic. "Žensko, sekirljivo!", sećam se rekao je. "Ali meni je Vera..." "Znam, znam iz tvojih priča. Pritka za papriku?" "Pritka za paradajz!" "Da, pritka za paradajz..." Poljubila sam ga u obraz.
Subota ujutru, pola sedam. Verovatno i nemate pojma kakav je tup osećaj, svi spavaju, sve je pusto, na programu ništa. Uzela sam knjigu i čitala. Čekala sam mamu da pozove, da se vrati. Znam, sebična sam. Priznajem, sebična sam! Ali meni je Vera mnogo više od bake. Olivera je moja prijateljica!

9 comments:

ТоМЦаа said...

Остаје ти само да ишчекујеш добре вести... Као и нама, уосталом.
Биће добро.

Стефан Јањић said...

Него шта него ће бити добро :)

Баке су сјајне!

Ivana Mladenović said...

Sad se spremam za u posetu, pa ću doneti neke dobre vesti, nadam se. Hvala na podršci. Pa jesu, bake su divne!

Emotivna said...

Kao da pišeš o meni,manje-više.Što se baka tiče bez jedne sam ostala jako rano i zato drugu čuvam bolje nego sebe,čini mi se.
Tebi želim da nam što pre doneseš ne dobre,nego odlične vesti,i da uspeš da se naspavaš tad.:)

I da,pišeš onako kako obožavam,ili ti-nastavljam da čitam ;)

Ivana Mladenović said...

Hvala ti na podršci, dobrodošla na moj blog!
Vera se dobro drži, ali je još uvek ne puštaju otuda, već deset dana kako je tamo, bila sam u poseti i u subotu i u nedelju, i to sama, baš sam se nešto rastužila u nedelju kad sam bila, nekako je sumorno tamo, i ljudi su sumorni, osećala sam da ona tamo ne pripada, i da je guši ono mesto, kad sam pošla već kući i silazila bolničkim stepenicama oči su mi se punile suzama...

ТоМЦаа said...

Ајој...
Биће она добро, само не дај да је тамо убије самоћа. Држим јој палчеве да што пре изађе.

Svetlana said...

Briga zbog dragih nam ljudi ume da se loše odrazi na zdravstveno stanje. Ali mnogo, mnogo gore na ono duševno!

Lepo pišeš :) Nadam se da će sa bakom biti sve u redu!

Pozz

Ivana Mladenović said...

Hvala!
E pa evo donosim vam dobre vesti! U utorak oko 13h smo išle mama i ja po Veru!
Mora ona da odmara, nije baš sve u najboljem redu, niti će ikada biti, godinice su to, ali tu je sa nama! :) Opustila sam se, napokon!

Ivana Mladenović said...

Osećam da sam vam ostavila tako nedorečeno celu situaciju, i prešla sam na februar u želji da se malo posvetim sebi, što mi i Vera sigurno želi, elem evo makar ovim komentarom da zaokružim započeto: Vera je bolje. Odmara kao što su joj i preporučili, leškari, sve u svemu mnogo joj je bolje, i lepše joj je sa nama, kući.