Sunday, February 28, 2010

Beše ovo jedan februar za pamćenje

Uspela sam da ovde na blogu kraj februara 2010 stoji 19!
Kraj...
Nadam se da vam je bilo prijatno, znam da meni jeste.
... I tu beše kraj.
Eh, da krajevi postoje. Kada bi samo postojao trenutak kada više nema čežnje, a priča se zamrzne i utihne iznad žalosti i razočaranja, starosti i smrti. Ali važan je zaplet, a ne kraj. Čak i najzamršeniji zaplet, najludja sreća i nečuvena slučajnost uklapaju se kao odmereni zupci na velikom zupčaniku svega postojećeg. ... Niall Williams

Nikada, nekada i vajkada

I evo, uspela sam da privedem kraju 19 postova za 19 rodjendan!
Sa svojih 19 godina:
Oduvek sam bila štreber. To mi je stil.
I nikada nisam dobila dvojku. Ne znam kako? Jednostavno nisam.
Oduvek su tu bile moje petice. Koje ću, iskreno se nadam, ostaviti za sobom maja, juna, kad već?
I nekada, i sada, obožavam da zapalim tako iznenada, spakujem se samo i javim se mojima samo s vrata, da idem malo, da ne znam kada ću da se vratim i da me ne zovu baš mnogo.
A cigaretu, npr, nikada nisam zapalila, povukla niti jedan jedini dim. Ne! I nikada i neću. Kad sam tako u razgovoru to pomenula pred mojima majka me je pogledala onako skroz zaprepašćeno, kao da sam jedina na svetu. Ali ja sam sebi obećala, i ispuniću to obećanje.
Oduvek sam držala do reči.
Nekad bi one bile na mojoj strani, nekad bi se okretale protiv mene.
Ali nikada me nisu napuštale.
Oduvek su bile tu da njima sagledavam svet.
Nikada nisam nosila naočare. Sve do sada. Mada, evo, navikoh se već. Čak se i navukoh.
Nekada sam mislila da je svet baš onakav kakav ga vidimo onim ružičastim naočarima.
Jer sam oduvek bila ona koja sanjari. I na javi i u snu.
Nekada sam mislila da je moguće živeti snove.
A ipak svet nikada nije ni nalik onim svetovima u snu.
Nekada me je to činilo tužnom.
A onda sam shvatila da je tako i bolje. Ne zaslužuju ga svi!
A meni je uvek na raspolaganju!
S vremena na vreme shvatila sam treba obojiti i ovaj svet, ovu stvarnost, ispuniti sebi neku želju...
A ja se eto nikada se nisam vozila vozom. A obožavam zvuk vozova u tihim noćima. Tu želju ću definitvno morati da ispunim sebi!
19! :)

That's life

19 godina iza mene... Bilo je svega. Zaista.
To je život.
Da mogu sve ispočetka, rekla bih "Neka hvala!", i nastavila dalje.
Jer to je moj život!
There's no shame in being crazy
I've got the best of both worlds
And what a beautiful mess this is...

Mic & Ic

"Ic, tračak sunca! Ajde dodji! Mic"
I pošle smo u lov na sunce, juče popodne.
Lovile smo ga kejom.
Sedele smo na klupici i pričale, pričale, pričale...
Mogle smo mi tako stalno.
I o svemu.
I kad bismo se udaljile, a bilo je i toga, eto uvek smo se nekako vraćale jedna drugoj.
Par kapi kiše...
"Ajmo na kafu. Imam ja parice.", nasmejala sam se.
I onda smo uz kafu još pričale, pričale, i pričale...

O snovima

Sve nešto pričam o snovima, a nikako da vam neki prepričam...
Bilo ih je raznih...
I svi su mi nevidjeno dragi!
Volela bih da imam sanovnik, da mogu da ih tumačim.
Sećam se, sanjala sam ga...
Sedim ja u tom snu na nekoj klupi, ko zna gde, jer znate već kako to u snovima ide, i prolazi tu pored mene on. I ja ga spazim odmah. Ustajem. Pritrčavam mu, i uz reči "Mnogo mi je drago da te vidim!" zagrlim ga. Jako, jako. Gleda me zbunjeno. Očima kao da me pita "Da li se poznajemo?". I u tom trenutku shvatam da se mi i ne poznajemo, ne u tom životu, ne u tom snu. A ja? Ja sam njega prepoznala i u tom nekom svetu, naravno, i prepoznala bih ga i u bilo kom drugom. On mene nije. Ipak, oklevajući, verovatno po onom sistemu: "Pa dobro, bolje da me grle nego..." zagrlio me je, sećam se i otišao, ne okrenuvši se nijednom.
"Sanjala sam te.", stavila sam mu do znanja, ali mu nikad nisam rekla kako.
I još uvek ga sanjam, povremeno.
Ne znam zašto?

Ima i mene ko da čuva

"Garislava, ljubavi moja! Jel ti se dopala pita? Znam da jeste! Mnogo te, bre, volim, tako blesavu!", mazila sam je, dok mi je ona ljubila ruke.
Morala sam da častim svoju Garislavu pitom! Zaslužila je! Definitivno!
Situacija sinoć:
"Čuva svoju gazdaricu, nema šta!", rekao je.
"Da joj nije mene...", smejala sam se.
"Ne, ne boli me."
A ja se samo smeškam, u sebi umirem od smeha, i samo se mislim čime da častim Garislavu za taj pametni potez.
Ugrizla ga je!
Pametna je na gazdaricu. :)
Nije mu ništa, malo je naoštrila zubiće o njegovu šaku, levu, čini mi se, ali stavila mu je do znanja da vodi računa, i da me ona čuva!

Saturday, February 27, 2010

Pazi šta želiš...

...možda ti se i ostvari.
I ne mogu a da ne citiram sebe: "I na kraju ne mogu a da ne poželim sebi nekog novog dečaka kog ću za godinu dana po starom dobrom običaju zaželeti da zaboravim!"
Eh... Ivana, Ivana...
Na dobrom sam putu, svakako!
Poklonila mi ga je sudbina! Za rodjendan!

Tuesday, February 23, 2010

"Veliki" čovek a devojčica?

Na vašu želju:
Par rečenica o muzici, filmovima, knjigama:
Reči... Najvažniji deo pesme po meni! Ako mi se reči dopadaju, to je to! A uglavnom one sečivenske pesme, što reče neko, mogu meni da se dopadnu. I zaista te tužne pesme imaju najlepše reči. A ima ih tako mnogo, nebrojeno mnogo, i kao da su stvorene samo za mene.
samo mali izbor:
dodirni me
žena bez imena
svadbarskim sokakom
Što se tiče filmova tu sam već slobodnija. Tu već eksperimentišem sa žanrovima. Sva sreća pa obožavam komedije, jer bih možda nekada zaboravila da se smejem. Dude, where's my car? mi je definitivno omiljena komedija. Kad taj film više ne bude mogao da me nasmeje znaću da sam samo klinički živa. Dobrih filmova, zaista ima dosta, i to iz raznih žanrova. Naravno ja se verovatno ne bih zvala Ivana Mladenović da ne volim ljubavne filmove, i da ne plačem sa Mic kad ih gledamo, budalice, ali takve smo. Ipak bih izdvojila Eternal sunshine of the spotless mind, jer je definitvno imao najjači utisak na mene, pogledajte ga!
I niko nije pomenuo serije, ali ja moram, jer sam nevidjeni zavisnik! Smallville. Serija kojoj sam najodanija. Zahvaljujući kojoj verujem u Supermena. I u Clark Kenta. I u čuda. I u to da je u redu biti drugačiji. Zahvaljujući kojoj i nisam baš normalna.
Knjige su već nešto drugo... Knjiga u ruci. Nežno okretanje svake sledeće stranice. Intimnija je veza s knjigom. Ono što ja najviše volim i cenim kod knjiga je neizvesnost. Mrzim kad po prvoj rečenici mogu da pretpostavim svih 300ak stranica. Ne volim da preskačem redove. To mi je kao varanje. A svako ima svoje rituale. Nadja, na primer, voli da pročita prvo kraj, tako ona kupuje knjige, inače, i onda na osnovu kraja vidi da li je. A meni je najbolji onaj osećaj kad dodjem do kraja i i ne sanjam šta će na tim poslednjim stranicama da piše, e tad se oduševim, još ako je tužan kraj, pun pogodak. Poslednja knjiga koju sam pročitala van školske lektire je Remarkova Noć u Lisabonu, pozajmila sam od drugarice ono dok je Vera bila u bolnici da bih skretala sebi misli. I zaista je prelepa knjiga. Preporučujem je. Inače, Momo Kapor je jedan od mojih omiljenih pisaca. Oduševljava me.
Iz svega gore napisanog zaključujemo da sam ja ona koja obožava tužne priče, naročito ljubavne, i da se truje istim, a ovamo se u životu nada srećnom kraju.
o stavovima koje si promenila tokom tih 19 godina i o stvarima koje si shvatila i naučila u životu...:
Ne mogu a da ne pomislim da su možda baš sve te pesme, filmovi, knjige krive za sve. To što ne umem da živim u sadašnjosti, već živim u snovima. Ipak, dosta sam ja naučila od života. Ne znam samo da li da mu budem zahvalna na tim lekcijama, ili ne?
I mogla bih ja sada da prosipam pamet, ali neću da gušim. Makar ne mnogo! :)
Život me je naterao i morala sam da naučim da prihvatam da se loše stvari dešavaju i dobrim ljudima. Saosećam ja sa tudjom boli, ljudski je to. Ali ipak se trudim da maksimalno štedim sebe. U suprotnom bih brinula sve brige ovog sveta. A shvatila sam da ja ipak imam neku drugu ulogu u životu. Koju? Još uvek ne znam.
Ovaj savremeni svet me je takodje primorao da se okrenem sebi! Da pazim na sebe, da se trudim da ugadjam sebi, da volim sebe. Jer, niko to ne ume bolje od mene!
Ljudi su bili tu i odlazili, shvatila sam da je najvažnije vreme provedeno sa njima, da su bitni oni momenti "Jao, jel se sećaš onda kad smo onda..." ili "Neću nikad da zaboravim..." i zato se trudim da svojim prijateljima i članovima porodice činim, onako kako oni sami sebi čine, i da one svoje kutije popunim što većim brojem svojih slatkih gluposti koje ja rado zovem uspomenama.
Smatram da sam sve ono najvažnije obuhvatila!
Da, inače smatram da sam dosta rano sazrela kao čovek, ostavši rano bez oca, morala sam postati "veliki" čovek preko noći. A kao žena, tu sam još uvek na onom stupnju devojčice. Pitam se da li će se to ikad promeniti? Ne znam.

Monday, February 22, 2010

Red uspomena, red gluposti, red prašine

Sredjivanje sobe, brisanje prašine, skrivanje svega onoga što ne bi trebalo da se vidi po fiokama, obavezno na spisku obaveza uoči rodjendana. A nahvatala se prašina na sve ono što me čini, na sve ono što sam nekada bila. Nedostajalo mi je sve to! Ali sada kada je ta prašina jednim po jednim dahom nežno oduvana sa svega osećam se ranjivom! Strahujem za sebe samu. I da, ja čuvam gomilu nepotrebnih stvari! Zašto li ih se nisam oslobodila ranije? I zar nisam bolje zatvorila tu kutiju u kojoj se krila ona devojčica lomljivog srca?
I da li ikada razmišljaš da ustvari svi mi celog života skupljamo djubre po kojima će kasnije kopati naši potomci pitajući se zašto smo sve to skupljali? I pobacaće oni to sve! Znam da hoće! Vidjala sam to nebrojeno mnogo puta. Ne, neće im biti žao da bace sve! A ja, lično, rešila sam da ih makar namučim, i mogu da potpišem za sebe da skupljam raznorazne gluposti, i da imam čitavo skladište ispod svog kreveta, kutije i kutije nepotrebnih stvari, i znam da mi ništa od toga ne treba, ali jednostavno eto, tako... Osećam neku potrebu. Moje djubre su uglavnom uspomene, čisto da se zna. Lažem, nešto jesu uspomene, ali ima tu i nebrojeno mnogo gluposti! Da me neko pita šta će mi sve to ne bih znala da odgovorim, ali bih svakako branila svoje skladište svim svojim srcem! Da li me to čini materijalistom? Osobom koja ne živi sada već u prošlosti? Ludom? Ili samo malo neuravnoteženom?

Sunday, February 21, 2010

Srećaaaaa


Lepši rodjendan nisam mogla da zamislim! Prelepo mi je bilo! Svi meni dragi ljudi na jednom mestu!
Skupili smo se kod mene, a onda smo produžili dalje... U provod! I proveli smo se!
Ja sam srećna! :)
Stvarno jesam!
Trebalo mi je tako nešto, da pobegnem malo od stvarnosti, da budem Miiica ceo jedan dan, i da se ne sekiram ni zbog čega, da budem lepa, i da budem opuštena, i da budem slobodna, slobodna mislima!

Friday, February 19, 2010

Čestitkica

Sanjaj Ic, sanjaj, jer niko ne ume bolje!
Srećan rodjendan!

Thursday, February 18, 2010

He moгy ce ceтити cвoje првe пecme?

Пријатељи

Љубав! Да, то је оно осећање
које ми већ ноћима не да мира,
а из главе о теби сећање
не избија док радио свира.

Само о теби и нама сањам ја
и о твојим сочним уснама.
Можемо ли бити више од пријатеља?
Ах, тако бих те сада пољубила!

Причаш ми о нечему са пуно жара,
ја не чујем нити једне једине речи.
Мисао ова луда душу ми разара
а твој осмех је за трен излечи.

Трчкараш за мном, грлиш и певаш ми
о љубави! Зашто? Ни сама не знам!
Али не схваташ, драги, ништа ти!
Пријатељица сам ја твоја, то осећам.

Најзад остадосмо сами у тој ноћи,
само ти, ја и месец жут,
када си ме тада пратио кући,
а некако нам се одужио пут.

Грејао си ме пребацивши руку
Нежно преко рамена мојих
Стајавши ми тако на муку,
Узе ми прсте под топлину џепова својих!

Зашто? Зашто ме и даље мучиш?
Зашто те тако неизмерно волим?
Дечаче, желиш ме, кад ћеш да научиш?
Ја ноћас не могу да ти одолим!

И погледи нам се сретоше у тренутку том,
И ја ти својим одмах рекох све!
Рукама си на мом струку нашао дом,
Мамио ме мало уснама, најзад предавши ми се!

Коначно сам се у твом наручју нашла,
Знајући да ћу ту и остати!
Заувек сам се у нама пронашла,
Пријатељи који се воле, одувек и заувек смо ми!

Ивана Младеновић

I mama bi da sanja

Sanjaj me

Želela bih da usniš
san o tome
kako hodamo
hodnicima vremena bosi.

Odbacili smo sve
što nas steže,
nema okova i lanaca
koji nas nazad vuku.

Nema ničega što nas za
prošlost veže
naš put nas samo napred nosi.

I trčimo lagano,
bez napora,
kao da nema
Zemljine teže,
uprkos svim zakonima fizike,
naša tela od
naših duša beže.

Beže od loših,
minulih dana,
od sećanja na prošle boli,
od pokušaja bezuspešnih
da i nas neko
zaista voli.

Te duše jadne,
potisnute sećanjem,
pod bremenom savesti,
mučene pitanjem
gde smo i kada pogrešili.

Koji je to korak
pogrešan bio
i u ovaj lavirint
nas uveo.

Hodamo tako,
jedno kraj drugog,
umorni malo
od puta dugog.

Ako zastanem negde
hoćeš li produžiti napred?
Hoćeš li se okrenuti
kao Orfej za Euridikom?
Znam da hoćeš,
jer to je ljudski!

Od divnih tonova
tvoje muzike,
svi će zanemeti.

Tada ću ti dati klupko,
kao Arijadna Tezeju,
da pronadješ put,
da se ne izgubiš.

Onda ćemo se vratiti
na početak.
Srešće se telo sa dušom,
činiće jedno biće.
Zaboravićemo da počinismo
taj smrtni greh,
što odvojismo
dušu od tela.

Duša i telo
čine jedno.
Ne treba niko da ih odvoji.

Tek kad se sretnu duše srodne,
i tela spoje kroz
dodir jedan,
tad vasiona cela peva,
jer tad je čovek života vredan.
Milica Mladenović

jednom rečju Vera

Breza

Brezo moja mala,
Istina je-drhtiš, nije šala
Miluje ti vetar izdaleka
Tvoja nedra meka

Voliš da te njiše
Pre i posle kiše
Ti mu se predaješ
Nikad ne prestaješ

Ponekad te budi snenu
I mrsi ti kosu raspuštenu
A ti visoka i tanka
Igraš igru bez prestanka.
Olivera Matić

Žene...

U našoj kući ima nas tri. Baka Vera, mama, i ja. I oduvek smo bile nas tri. Mogu slobodno reći da smo drugarice, jer gajimo takav odnos, uprkos razlici u godinama mi možemo o svemu da razgovaramo. I tako mi jedna drugu posavetujemo, saslušamo, i slušamo se-uglavnom i čuvamo se-uvek! A skroz smo različite! Vera i ja smo više tako malo luckaste i ponosimo se time, mama je kao profesor glas razuma, s druge strane Vera je uglavnom bila loš djak, dok je mama uvek bila odlična, a ja naravno 5.00 odlična, Vera je večiti optimista, uvek krije kad brine, tako da kad nešto prijavi, ozbiljno je, mama je ta koja stalno brine, ali kad nju zateknete samu u sobi sa pripaljenom cigaretom, jasno vam je da nešto baš, baš ne štima, ja volim da bedarim, to mi dodje način života, mada uglavnom zbog gluposti, ja jedina razumem sarkazam kao humor, Vera je večito mlada, dok se nas dve nikad nećemo zaraziti tom bolešću, samo je Vera bila mlada, i lepa, naravno, uh šta je ona udvarača imala, ta vi ne znate!? Ja jedina od nas večito prepričavam svoje snove! Moraću da kupim jednom sanovnik, ali zaista!
Na moj život, stavove, na mene kao ličnost najveći uticaj imalo je to naše prijateljstvo!
Žene... :D
Ono u čemu sve tri uživamo je romantika. Svaka na svoj način veruje u ljubav!

Wednesday, February 17, 2010

Ruke im se pozlatile


I činim sebi! Skroz! Čine mi i drugi! Niko nikada nije učinio da se osetim tako posebnom! Samo njene ruke tako dobro znaju šta mi prija! Meni čak nije bilo potrebno dva puta reći skini se i lezi! Ma vodila bih je kući! Činim sebi, nema šta! Čak mi i Nadja pravi društvo! Bile smo, izmedju ostalog, na masaži, fenomenalno je! Doćićemo ponovo, rekle smo! I hoćemo! Provele smo skoro ceo jedan dan u kozmetičkom salonu, pa pošto nam je to bilo malo još jedno poslepodne. :) Uživale smo samo tako! Potrošile smo parice samo tako. Nego jesam li rekla da smo uživale samo tako? :) I da smo lepe samo tako!? Takve "sitnice" čine jednu ženu ženom.

Thursday, February 11, 2010

Pa vi ste kratkovidi?



Nikad do sad za svojih devetnaest godina nisam bila kod oftalmologa. Za sve postoji prvi put.
Lepa ordinacija. Zanimljivi oni instrumenti, aparati, a i sam pregled, gledaš tamo u neka slovca, u neku kućicu koja se udaljava, i približava, muti se i bistri, pa onda ne smeš da trepneš da bi ti izmerili očni pritisak, ali kako da ne trepneš kad ti iznenada dune neki vazduh u oko, pa onda mora da se ponovi jer trepćeš, i onda ti stave neke kapi u oči i čekaš, čekaš, čekaš da ti se prošire zenice, a tebi dosadno "Ja ne primećujem da se išta promenilo!" gundjam ja, "Kako ne primećuješ, oči ti k'o u mačora!", odbrusila mi je majka, i onda ja nisam mogla da prekinem da se smejem, i baš tad me je sestra pozvala da se još malo gledam sa docom u oči i čitam tamo neka slovca i gledam kućice. I lep je to posao, mogu vam reći, lepo zanimanje oftalmolog.
I tako se ja sada gledam u ogledalu, i čudno mi je, teško mi je da se naviknem, još teže da poverujem da je to sada definitivno, i da će svakoga dana na licu da mi čuče naočare. Preporučeno mi je da ih nosim stalno, jer je dioptrija, doduše mala, u minusu.

Irska kafa

Prošli ponedeljak. Roditeljski. U 19.30h.
Mladenović Ivana! Sve petice kao i uvek!, pružila joj je razredna knjižicu. Klimnula je glavom, ponosna kao i uvek, ali navikla sam ja na to moju majku, sada je već podrazumevala taj uspeh. Na osnovu toga sada ima neka očekivanja, i to visoka naravno, ima i svoje planove za moju budućnost, sve je smislila. Neka planira, ne smeta mi, čiju će budućnost da planira ako neće moju? Videćemo da li će nam se planovi poklopiti. Jer ja, ja uvek radim kako ja naumim i kako ja zacrtam. I te petice, to ja samo teram po svome.

20.00h
20.30h
21.00h
21.30h
22.00h
22 i nešto
-Pa dobro bre, Milice, gde si ti do sad?, upitala sam odmah s vrata.
-Ma bile smo Jasminka i ja u Hedonistu*.
-A?
-U Hedonistu, ponovila je. Čula sam ja dobro i prvi put.
-Šta ste vi radile tamo?
-Pa pile smo kafu. Častile smo se, u ime vaših petica.
-Mogla si bar da mi se javiš kad sam te zvala, znaš?

-Nadja, šta ti imaš da kažeš na ono sinoć?
-Ma ajde, meni Jasminka prvo pokušala da uvali priču da je sve vreme bila na roditeljskom. Al' znam ja da se roditeljski završi za 10ak minuta.
-A ja se kući mislim gde li je, zovem je, ne javlja mi se. Išle na kafu, zamisli?
-I to irsku kafu? i tu meni neupućenoj Nadja objasni šta je to irska kafa.
-Leleee... Meni Milica to nije prijavila!
-Promangupirale se skroz.
-Razmazile smo ih mnogo. Ej, majke štrebera pa u Hedonist, pa kafa, pa viski. Lele, lele, lele...


________________________________________________________
*Hedonist-kafe blizu škole, tamo se "visi" kada se pobegne sa časa

Sunday, February 7, 2010

Ic, pokloniću ti nebo!

19! Zvuči mi divno! Izgleda primamljivo! Stoji mi fantastično! Taman mi je! Za sad samo probam pred ogledalom, još joj nisam dorasla, ali moćiću da je nosim od 19. februara i da se njome razbacujem! 19. februara punim 19! Poslednjih godina sam bila neraspoložena po jedno mesec dana uoči svog rodjendana, hvatale su me neke bubice, suze i suzice, neraspoloženje kao tematika... Ove godine? Ove godine sam srećna! Ne pamtim da sam se ijednom rodjendanu ovako radovala, kao ovoj devetnaestici! Najlepše moguće godine! Dovoljno sam odrasla, mogu da budem šta god poželim. Kada poželim devojka sam, pozovem drugaricu, jednu, drugu, treću, našmikam se, po želji naravno, obujem štikle, po želji ponovo i izadjem, "Ne, ne znam kad ću se vratiti!", a kada poželim ponovo sam devojčica, bilo vesela kada se igram sa Garislavom, ili sednem Veri u krilo i pričam joj kako sam srela simpatiju i to dva puta u istom danu, "Zamisli, Vera, kako je sladak!", bilo da se nadurim i onako detinjasto zalupim vrata, zatvorim se u svoju sobu i razmišljam, čitam, pišem, jer mi sve i svako smeta! Ceo svet mi je na raspolaganju!
Radujem se!
Tim povodom februara ću ovde, na mom blogu, kao poklon samoj sebi, objaviti specijal od 19 postova, nešto kao ciklus >sa svojih 19 godina...<, i pisaću o svemu što mi je obeležilo protekle godine, sa ipak najvećim osvrtom na ovu poslednju, o tome šta jesam a šta još uvek nisam doživela sa svojih devetnaest godina! Da, naravno, postoji tu i jedna začkoljica, zabranila sam sebi i najmanju količinu tuge, sete i tome slično! Nema toga, protiv pravila igre je!
Rešila sam da ove godine činim sebi, udovoljim neke svoje želje i željice, da poklanjam sebi, što više mogu, izuzetno darežljivo se osećam, zapravo.
Neka ovaj post bude prvi u nizu poklona!